U ponedjeljak je počela nova odgojno obrazovna godina, a društvene mreže preplavili su napisi zabrinutih roditelja o težini školskih torbi, o naporu koji je pred djecom postavljen,... Već vidim smiješe nam se i napisi o zadaćama koje će 'brižni' roditelji morati pisati svojoj djeci jer će biti preteške i nerazumljive.

Torbe nisu toliko teške i ne nose klinci sve udžbenike i radne bilježnice svaki dan. Pa ako i jesu, bolje da ih sami nose, jer samo tako učit će kako će neke stvari u životu morati raditi sami ma koliko im teško bilo. 

Čitam u ponedjeljak status kolege Ivice koji je pratio kćer u prvi razred. Piše Ivica "što se torbe tiče - katastrofa. Dijete ima 10 minuta do škole pješke, na pola puta više nije mogla nositi torbu pa sam ja preuzeo." Složit će se s Ivicom mnogi roditelji, i dobar dio njih će me napasti, ali mislim da niti on, niti bilo koji drugi roditelj, treba nositi torbu svoga djeteta. Nisam ni psiholog ni pedagog, ali sam majka dvoje djece i uvjerena sam kako oni koji nose torbe svojoj djeci, trče pred njih na svaku kap kiše, preuzimaju njihove obveze - ne čine dobro svojoj djeci.

"Klasična nemajka" - eto tako me često znao nazvati meni jako blizak muškarac. U polušali, u poluzbilji, a evo i zašto. Silom prilika moja su djeca krenula u vrtić s nepunih godinu dana i cijelo to vrijeme prve su dolazile i zadnje odlazile - i nisam od toga pravila dramu. Kada je prva krenula u školu išla je pješke od Lutvinke do OŠ "Hugo Badalić" na Plavom polju i sama je nosila torbu. I ne, nije mi je bilo žao. U prvi razred odvela sam ih samo prvih par dana, nakon toga išle su same. I ne, ne mislim da je to tragedija, čak ni u one dane kada bi zaboravile kišobrane pa bi kući došle mokre do gole kože. Kada smo preselili u Brdo, a to je bilo negdje u četvrtom razredu osnovne škole, same su putovale javnim gradskim prijevozom do škole i same vodile računa da ne zakasne. Zašto? Zato jer je to bila njihova obveza.

Na početku školovanja im je rečeno kako je domaća zadaća njihova obveza: ako ju ne napišu snosit će posljedice u školi. Možda sam zbog svega toga u očima nekih 'nemajka', ali vjerujte torbe nisu toliko teške i ne nose klinci sve udžbenike i radne bilježnice svaki dan. Pa ako i jesu, bolje da ih sami nose jer samo tako učit će kako neke stvari moraju sami ma kako da je teško. Djeca su iznimno bistra i snalažljiva - vjerujte, nakon što ih par puta otpratite do škole i pokažete im put, znat će oni jako dobro i sigurno stići na odredište i bez vas. A ako ponekad i malo pokisnu, drugi puta će ramisliti prije nego li zaborave ponijeti kišobran. Dakle i time ćemo ih naučiti da brinu o sebi.

I ne pišite zadaće za njih. Moja starija kćer je imala učiteljicu koja je znala reći: "domaća zadaća je indikator koliko su toga djeca svladala i meni pokazatelj mogu li s njima u gradivu ići dalje ili trebamo određene lekcije ponoviti". Nije bitno hoće li iz domaće zadaće dobiti jedan ili pet. Bitno je da nauče, a to neće sigurno budete li vi za njih pisali zadaće i sjedili pokraj njih. Pustite ih neka shvate što im je obveza i neka svojim uratkom pokažu nastavnicima treba li gradivo ponoviti. Neka se ne moraju dičiti vašim peticama, niti sramiti vaših trojki, jer pišući za njih učite ih kako nije sramota kititi se tuđim perjem i kako je sasvim OK da drugi rade za njih dok oni na tome 'zarađuju'. Budite im potpora i oslonac, a ne netko tko će za njih sve odrađivati.

Vjerujte, nije važno hoće li biti odlikaši ili dobri učenici, bitno je da steknu znanje. I da postanu ljudi. Pristojni i odgovorni. Ljudi koji znaju koje su im dužnosti i obveze i koji će od najranijih godina shvatiti da će za svoje postupke biti nagrađeni ili snositi posljedice, ovisno o tome što naprave. A ono vrijeme što ga kanite trošiti na pisanje zadaće iskoristite za igru i razgovor s njima. Za šetnje. Kao "klasična nemajka" sigurna sam da će se toga sjećati puno više nego li zadaća koje ćete eventualno za njih napisati i petica koje ćete im vi priskrbiti. Mada i to je, na kraju, samo vaš izbor i vaša odluka.