SLAVONSKI BROD - Iako će, na prvu, svi reći kako nije, ipak je, čini se, svjedeno je li u pitanju Tito ili Kolinda. Jer potreba dijela ljudi s ovih naših prostora za euforijom i štovanjem kulta ličnosti, a ne poštivanjem odnosa pojedinaca prema radu za koji su ih građani imenovali, simptomatična je.

Bez obzira radilo se o Titu, Tuđmanu, Kolindi... Nedavno smo u bliskom susjedstvu, koje također nije operirano od te bolesti, svjeodčili istom. Mediji su, naime, na veliko izvještavali kako je u Sarajevu Erdogan dočekan kao Tito. Doduše mi u Brodsko-posavskoj županiji nismo dočekivali tuđeg nego svoju predsjednicu, ali nismo se daleko odmakli od paralele s nekadašnjim bacanjem cvijeća na kolonu u kojoj je omraženi nam predsjednik omražene države znao prolaziti ulicama gradova.

Doduše nismo se dali u trošak kupovine cvijeća, ali kolonu smo imali, a i djecu. Nisu bili u odorama, kao nekada pioniri, ali su bili tu, izvan protokola, kako bi dokazali razdraganost zbog činjenice da predsjednica prolazi kroz njihovo malo mjesto. 

Učitelji i nastavnici, svojom voljom ili direktivom o 'sponatanom činu", okupili su tako jučer ispred zgrade škole u Sikirevcima učenike i čekali nailazak kolone s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović koja je iz Broda išla put Vrpolja. Vidjevši masu djece kolona se zaustavila, predsjednica izašla dočekana pljeskom i općenarodnim odobravanjem, progovorila je rečenicu dvije s nastavnicima, koji su brže bolje izvadili mobitele za fotografiranje, stala među djecu i nakon zajednipčke fotografije, nastavila svoj put. 

To jesu li ovdje nastavnici iskoristili samoinicijativno djecu kako bi vidjeli predsjednicu, ili su to radili po nečijoj 'direktivi' i nije toliko bitno u ovoj našoj priči. Kao što je nebitno jesu li ili nisu u školi Mato Lovrak u Novoj Gradiški za susret s predsjednicom dobili naputke o tome koje pjesme trebaju pjevati kao i pitanja što ju trebaju pitati. Poanta je da se od onog omraženog o čemu stalno govorimo, nismo odmakli puno.

Bake i djedovi, a nečiji i očevi i majke, sjećaju se dana kada su oblačili bijele košulje i crvene kapice i dočekivali Tita s unaprijed priređenim recitacijama. Ponajbolji su imali tu privilegiju biti u prvim redovima, pozdraviti ga, predati mu cvijeće. Danas se dio te generacije srami tih trenutaka svog života, a istodobno smo sretni što nam djecu i unuke pripremaju za dočeke, daju im pjesme, priređuju pitanja. Nije li to licemjerno. Pljuvati po onome od jučer, a danas hvaliti isto. Razlika je samo u osobi. Jučer je bio Tito, danas je Kolinda, a sutra će biti netko drugi. I nitko od njih neće biti kriv što koristi, uvjetno rečeno, glupost narodnih masa željnih da se rukuju s 'radnikom' ili 'radnicom' kojeg su imenovali da radi za njihovo i bolje sutra njihove djece i unučadi, dok on ili ona prodaju floskule 'mi možemo, mi moramo, mi hoćemo' bez konkretnih pomaka. I nitko od njih neće biti kriv što koristi, uvjetno rečeno, glupost narodnih masa željnih da se rukuju s 'radnikom' ili 'radnicom' koje će i sutra birati jer su im simpatični, a ne zato jer su konkretnim pomacima opravdali povjerenje i zaslužili da budu ponovno birani, jer će ih sutra birati jer nose boju (plavu, crvenu, crnu ili koju god) koja se i njima sviđa, a ne zato jer su to zaslužili konkretnim rezultatima koja su donijela smanjenje nezaspolenosti ali kroz nova radna mjesta a ne kroz nove administrativne začkoljice. 

I zato nema razlike između Tita i Kolinde. Ili nekog trećeg. Problem je u nama, jer i danas činimo ono čega se iz prošlosti sramimo.