LJUDI sve češće napuštaju svoju zemlju i pokušavaju pronaći sreću u nekim novim državama, često daleko od svoje obitelji. Kao glavni uzroci migracija često se spominju ratovi i sukobi, ali nerijetko ljudi napuštaju svoju državu zbog etničkog, političkog, rasnog ili vjerskog progona. Danas su sve prisutnije i ekonomske migracije.

Možemo slobodno kazati kako su migracije oduvijek bile dio života. Nisu migracijama pogođeni samo ljudi. I mnoge životinje vrše seobu. Neke ptice sele na jug tražeći toplije krajeve. Da je bar isto tako lako i ljudima izvršiti seobu. Ali da bi ljudi otišli s jednog kontinenta na drugi potrebna im je putovnica, viza, sigurnosne provjere, razna skeniranja, valjan i provjerljiv razlog putovanja.

Ulaskom Lijepe Naše u obitelj koja se zove Europska unija i vrata migracija širom su postala otvorena. Veliki broj naših sugrađana, mahom onih radno sposobnih, otišlo je u pokušaju traženja sreće negdje daleko od doma svoga. Trbuhom za kruhom stizali su do Njemačke, Irske. Procjene su da je posljednjih desetak godina oko 400.000 ljudi napustilo ovu našu lijepu zemlju. Imali su sreću, osjećali su se kao ptice, nije im bila potrebna putovnica, viza, radna dozvola.

Ne treba zaboraviti i našu najveću bolest – bijelu kugu. Već nekoliko godina daleko je veći broj umrlih u odnosu na rođene. Kada uzmemo u obzir veliko iseljavanje i negativan prirodni prirast, da bi društvo funkcioniralo potreban je uvoz radne snage. Ali ne makar kakve radne snage, radna snaga mora biti jeftina. Tako ćemo danas sve češće čuti jezike za koje nismo ni znali da postoje. Ljude koji su u potrazi za svojim komadićem kruha došli iz Azije ili Afrike, susrećemo u trgovinama, u šetnji, viđamo ih na korzu. Neki su nam najbliži susjedi, a s nekima dijelimo i poslove. Zapitajmo se, da nema onih koji su stigli u posljednjih par godina, tko bi radio sve one poslove koje oni danas rade? Bi li danas,uopće, mogao funkcionirati sustav da njih nema?

Svaki odlazak u novu i nepoznatu sredinu može nositi i probleme. I mi nekad kada odemo u neko drugo mjesto ili državu nerijetko nailazimo na probleme.

Trebamo imati u vidu da oni dolaze iz zemalja gdje je kultura potpuno drugačija od ove naše, europske. Mi smo iste boje kože, iste kulture, pa ipak i naš odlazak, npr. u Njemačku, može izazvati probleme.

Znamo da oni dolaze iz država koje su nama skoro pa nepoznate. Mnogi od nas i ne znaju na karti naći Filipine ili Bangladeš. Takve ljude je nužda natjerala da potraže posao daleko od svojih domova. Isto kao što su iz Lijepe Naše otišli, recimo, u Njemačku. Apsolutno nema nikakve razlike. Zar i oni nisu samo ljudi kao i svi mi?

Kada znamo da su njihova kultura i tradicija drugačiji od naših, mi bismo njima trebali pomoći, prihvatiti ih kako bi se što lakše integrirali u naše društvu. Čini mi se da nismo baš raspoloženi i nismo im pružili ruke pomoći, kao što našima pružaju u Irskoj ili Njemačkoj. Često čujemo i vidimo kako postoje predrasude prema onima koji nisu iste boje kože kao mi, ili ako se isto ne odijevaju, ili istoj vjeri ne pripadaju. Nerijetko vidimo kako se vrše napadi na strane radnike, bivaju bukvalno pretučeni. Možemo čuti i od nekih političara ksenofobne poruke, koje svakako pridonose ovakvim napadima na strane radnike. Kako bi se osjećale majke takvih nasilnika kada bi njihovo dijete bilo napadnuto u Njemačkoj samo zato što nije Nijemac?

Koliko smo vidjeli, prateći razne portale, nismo naišli na informaciju da je netko od ovih stranih radnika počinio veće kriminalno djelo. A ne zaboravimo da je njih veliki broj u Lijepoj Našoj.

I kada ih sretnemo na ulici ili u trgovini, a često ih srećemo, primijetit ćemo kao da imaju stid, da im je neugodno što su ovdje. A došli su pošteno zaraditi za svoju obitelj, pa čak zarađuju i za poslodavca i državu. I onaj ksenofobni političar zaboravlja da od poreza takvog radnika prima plaću. Ne treba se nitko bojati da će oni promijeniti strukturu stanovništva. Ako će itko mijenjati strukturu stanovništva, to ćemo uraditi mi sami – društvo u cjelini.

Za nekoliko godina možda počnemo uvoziti još jeftiniju radnu snagu iz nekih drugih, nama još nepoznatijih zemalja. Sustav funkcioniranja jednog društva ne može se zaustaviti. Ako nema jednih, bit će drugi. Sami ćemo odlučiti hoćemo li uvoziti jeftinu radnu snagu, a još jeftinije izvoziti svoje sinove i kćeri. O tome sigurno ne odlučuje politika Bangladeša ili Filipina, već ona politika u Lijepoj Našoj.