MI smo društvo gdje je neprimjeren govor sastavni dio našeg vokabulara. Mi smo društvo gdje se dobro laže, kleveće, optužuje, vrijeđa. Takvo ponašanje nas samo udaljava jedne od drugih sve više i više.

Za laž i laganje znamo da je ružno i loše djelo, ali ljudi svakodnevno lažu i uvijek imaju opravdanje za svoju laž.

Religijski gledano, laž je jedan od najvećih grijeha. Jedna od Božjih zapovijedi je - ne laži. Ako je laganje postalo toliko uvriježeno i uobičajeno, ne znači da je prihvatljivo i u redu. To samo pokazuje da je društvo u krizi, odnosno na putu moralne degradacije.

Danas kada čujemo riječ laž, prosječan građanin ovoga ili obližnjih mjesta prvo će pomisliti na dvojicu ljudi - političar ili lovac. Obojica znaju izuzetno dobro baratati pričama. Jedni bi htjeli uvjeriti kako je zec bio veći od teleta te da mu je za dlaku umakao, a drugi kako ćemo živjeti u zlatnom dobu.

Za lovce, sezona lova je počela. Za kandidate lokalnih političkih tijela, sezona je isto počela. Hoće li lovci uloviti zečeve veće od teleta ili će nam kandidati za gradonačelnike, načelnike, župane, vijeća i skupštine osigurati zlatno doba?

Dilema je vječita - tko više laže, lovci ili političari? Kada kažemo političari, mislimo na sve one koji su se kandidirali za određene pozicije, pa makar bili i predstavnici vijeća i skupštine, iako članovi vijeća i skupština uopće se ne smatraju političarima. Oni su sebe tamo svrstali i krenuli s pričama o zlatnom dobu.

Lovci su ljudi koji se organiziraju iz ljubavi prema prirodi i društvu uz poneku rakiju. Njihove priče počinju skromno, a obično se završavaju kao Marvelovi filmovi. Priča krene kako je lovac krenuo upucati zeca, a vratio se s pričom kako je golim rukama udavio medvjeda i tako spasio selo i vraćajući se kući, otkrio je veliko izvorište rakije. Ali jedno je sigurno - priča svakog lovca ima dušu, ritam i obavezno se servira uz dobru šljivovicu koja je jača od istine. Lovac će uz rakiju i smijeh iz srca preuveličavati priču, ali mu nitko na tome neće zamjeriti. Njegova laž uopće nije opasna, dapače, ona je umjetnička. Njegova laž nikada neće koštati nas porezne obveznike.

S druge strane, političari i svi oni koji misle da će se baviti politikom, za razliku od lovaca, ne lažu iz ljubavi prema svojoj priči, već iz ljubavi prema funkciji. Možda političari i ne lažu. Oni samo obećavaju. Obećavaju stvarati promjene, mijenjati grad, očistiti zagađeni zrak, izvesti nas iz kružnih tokova, uvesti političku odgovornost u grad. Samo još nisu javno obećali posao za svakog svog kuma. Kad vidimo sva njihova obećanja, kako ne pomisliti da ćemo imati veće mirovine od plaće u Švicarskoj.

Lovačke laži traju jednu večer, dok one političkih kandidata traju dosta dulje. Ona prva se zaboravi s mamurlukom, a druga ostavlja posljedice na psihu, novčanik i selidbu djece negdje u bolju Europu.

Možda i kandidati na izborima kao i lovci izmišljaju priče. Lovci to rade kako bi se hvalili pred društvom. A kandidati izmisle priču kako bi imali društvo koje im klima glavom za sitni interes.

Možda nije ni važno tko više laže. Daleko je bitnije tko zbog svojih laži pravi veću štetu. A ako sudimo po onome što vidimo i čujemo od pojedinih kandidata i šuma koje su pune divljači, možda bi bilo sigurnije da nas vode lovci nego pojedini kandidati. Lovac bar ponekad upuca neki dobar plijen, a pojedini kandidati obično pucaju samo u prazno.