SLAVONSKI BROD - Povjesničar dr.sc. Miroslav Akmadža, danas je u Slavonskom Brodu održao zanimljivo predavanje naslova „Katolička crkva i Hrvatsko proljeće" kojim je želio prikazati rezultate vlastitog istraživačkog rada o razdoblju sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je u redovima Saveza komunista Hrvatske nastao nacionalni pokret protiv unitarizma. Posebno ga je u tom istraživanju zanimalo je li crkva tijekom tog razdoblja imala utjecaj na politička zbivanja.

- Ova godina je godina obilježavanja pedeset godina Hrvatskoga proljeća koje je našoj javnosti prilično poznato, ali u čisto političkom smislu. Međutim, nema detaljnijih istraživanja o tomu kakvu je ulogu tada imala Katolička crkva, kako se prema tomu postavila. Realno gledajući, Crkva se nije previše petljala u tu problematiku, s obzirom na to da je to bilo vrijeme dobrih odnosa Jugoslavije i Vatikana, a Josip Broz Tito je bio prvi socijalistički predsjednik koji je posjetio Papu. Vatikan nije bio zainteresiran za narušavanje tih odnosa, a katolički biskupi u Jugoslaviji su procijenili kako se tu ipak ponajprije radi o unutarpartijskom sukobu te da Crkva tu nema što tražiti. Istovremeno, postojali su strahovi i procjene da proljećari u svom neće uspjeti te da bi se, zaoštri li se situacija, moglo desiti ono što se desilo tri godine ranije u Čehoslovačkoj... da bi moglo doći do intervencije stranih sila, ponajprije Sovjetskog saveza. - kazao je Akmadža koji je među prvim znanstvenicima koji se uopće bave tom temom, s obzirom na to da je većina povezanih dokumenata iz tog vremena dosad bila pod oznakom tajnosti.

Drugi vatikanski koncil bio je uzrok toj suzdržanosti crkve tijekom Hrvatskog proljeća. Naime, on već šezdesetih donosi upute da treba uspostaviti dijalog s komunističkim državama kako bi se olakšao život vjernicima u tim zemljama. Sve je rezultiralo potpisivanjem Protokola o normalizaciji odnosa između Jugoslavije i Vatikana. Kako je Jugoslavija tada bila prozor ka drugim komunističkim zemljama, zahlađenje odnosa s njom Vatikanu nikako nije odgovaralo. Vrhunac je bio spomenuti Titov posjet.

U svom se predavanju, kako je i sam najavio, Akmadža, stoga, najviše potrudio objasniti zašto crkva nije činila mnogo tijekom Hrvatskog proljeća.

- Gledano iz pozicije tadašnjih komunističkih vlasti, crkva je bila glavni politički oponent. Bez obzira na to što se crkva formalno ne bavi politikom, ako nema političkih stranaka, jedina su oporba crkva i njezini biskupi. Posebno je u to vrijeme to bio nadbiskup Franjo Kuharić koji je bio najutjecajnija i vodeća osoba Katoličke crkve u tadašnjoj Jugoslaviji. Poznavajući ga, svi su očekivali da se on u sve aktivnije uključi, no on je u početku bio puno oprezniji, a tek kasnije vrlo žestok. Želeći - barem - ne naštetiti tadašnjem partijskom vodstvu, odnosno, Savki Dabčević Kučar i Miki Tripalu, Kuharić u svom dnevniku početkom '71. godine zapisuje: „Ako oni u samoj Partiji ljudski žele nešto dobro učiniti za hrvatski narod, ako žele barem nešto pravednosti izboriti za taj narod, nakon tolikih podnesenih nepravdi, razboritost traži od nas da budemo promišljeno i da ne učinimo nešto čime bismo stvari otežali, dajući u ruke neprijateljma hrvatskog naroda da ga još više napada.". - kazao je predavač, dodavši kako se s tom Kuharićevom suzdržanošću poklopio slučaj Ivana Zvonimira Čička - studenta teologije koji je izabran za prorektora Sveučilišta u Zagrebu - a što je predstavljalo besmislicu u to vrijeme komunističke vladavine. No, legalan izbor nitko nije mogao srušiti, a Kuharić mu je dao podršku, pozivajući ga neka bude suzdržan i ne izaziva reakcije svojim djelovanjem. Gore navedeni citat, pak, pokazuje kako je Kuharić podržavao proljećare, mada se radilo o komunistima protiv kojih se borio.

No, mada suzdržan tijekom 'Proljeća', Kuharić, ipak, koristi svaku javnu priliku kako bi - barem u prenesenom značenju - poručio što o svemu misli. Bio je u dilemi koliko se crkva smije miješati u politiku te kako podržati vlast koja u svojoj definiciji ne želi vjeru. U tim okolnostima zapisuje: „Svi su vjernici sigurno za to da Hrvatska dobije što veću samostalnost. Na koji način crkva može tomu doprinositi, stvar nije jednostavna. Tim više što bi trebala biti saveznik onih koji su surađivali u stvaranju ove teške situacije za hrvatski narod. U kojoj je mjeri njihov stav prema crkvi iskren - to je pitanje. Ja sam podupirem sve što je dobro, bit će mi drago ako Hrvatskoj svanu bolji dani u ekonomskom i političkom smislu, ali još uvijek će među nama biti otvoren razgovor - smijemo li dopustiti ateizaciju Hrvatske, jesu li komunisti iskreni rodoljubi, ako misle da će ateizacijom usrećiti Hrvatsku. Tu crkva ne može biti ni ravnodušna niti pasivna. Oni bi se morali odreći svoje filozofije žele li biti politički i socijalni sustav.". Kasnije Kuharić zaključuje kako „svaki narod može istinski i sigurno ostvariti sva svoja prava samo u svojoj samostalnosti, slobodi i slobodnom odlučivanju o svojoj sudbini" te kako će „vjernici uvijek znati biti dobri rodoljubi" - što je jasna poruka tadašnjoj vlasti. No, tadašnji mediji koji su pod nadzorom, kazao je Akmadža, ne šire dalje Kuharićeve riječi i poruke.

Crkva se, dakle, u Hrvatsko proljeće nije željela previše miješati, ali je smatrala kako mora stati u obranu vjerskih i ostalih ljudskih prava.

Može li politika bez crkve i obratno - gotovo je retoričko pitanje. No, tko je u tom međusobnom odnosu (ponekad i simbiozi) snažniji i moćniji - teško je odgovoriti na način s kojim bi se složila većina.

- Nemoguće je odvojiti crkvu od politike, koliko god obje strane to riječima nastoje učiniti. Bez obzira na to kakva je vlast, ateistička ili kršćanska, ona voli imati crkvu blizu sebe, naročito u zemljama u kojima crkva ima snažan utjecaj na puk. Čak i u komunizmu je to bilo oštro nakon rata, a kasnije se situacija smirivala jer je politika shvaćala da se s crkvom nije 'za igrati'. I kad crkva kaže kako se ne miješa u politiku, teško je odvojiti što je politika. Sve je danas politika. Koliko god se biskupi i svećenici nastojali ne izražavati politički, svaka se njihova izjava tumači politički. Kako u komunizmu, tako i danas. Ipak, u konačnici, više politika utječe na crkvu, nego crkva na politiku. - zaključio je Akmadža.

Predavanje Miroslava Akmadže deveto je javno izlaganje u nizu, održano povodom 25. godišnjice Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest.