Knjiga je to koja bi na mlađu publiku mogla djelovati kao katekizam, kao pouka o dobroti i poštenju. Biti pošten danas je često i sramota, moglo se čuti tijekom Slišurićevog portretiranja vrijednosti ovih kratkih priča.
NOVA GRADIŠKA - Vrijeme je jedna kategorija pred kojom ljudi ne znaju ništa i pred kojom zastaju. Kad traje, onda je dobro. Kad prolazi, onda mi to zovemo prolaznost. Onda nas uhvati polako strah od onog što dolazi. To je jedno egzistencijalno pitanje. - riječi su to Ivana Slišurića kojima je za PlusPortal obrazložio fascinaciju vremenom, koje se kontinuirano provlači kao tematika njegovih poetskih i proznih djela, pa tako i knjige Džepovi puni vremena koju je nepunih godinu dana nakon predstavljanja Vuginog zrcala (kratke priče) i Odvremenjenog puta (poezija) predstavio 27. veljače 2025. novogradiškoj publici.
Susret je održan pod pokroviteljstvom Turističke zajednice grada Nove Gradiške i Grada Nove Gradiške. Sve prisutne pozdravila je ravnateljica Gradske knjižnice Nova Gradiška Marija Bradašić – Mikolčević. Predstavljanju su prisustvovali gradonačelnik Vinko Grgić te predsjednica Gradskog vijeća Dinka Matijević, urednik knjige Berislav Jelinić, autor predgovora Željko Špoljar te lektor Milan Pavlinović. Ugodnu atmosferu svojim je nastupom upotpunila učenica glazbene škole, flautistica, Klara Slišurić.
Ivan Slišurić pjesnik je i prozaik rođen u Rešetarima kod Nove Gradiške. Osnovnu je školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju u Novoj Gradiški. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završio je studij jugoslavenskih književnosti i filozofije a magisterij iz hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u osnovnoj školi i profesor u novogradiškoj Gimnaziji.
Živi i piše u Novoj Gradiški.
U kontekstu okupacije temom postojanja objasnio nam je Slišurić kako je došao na ideju objave knjige ističući kako je bila spremna i u vrijeme predstavljanja njegovih radova.
- Po prirodi stvari stari ljudi gledaju fascikle, prave reda, gledaju u stare fotografije, spremaju. Drugim riječima, opraštaju se s postojanjem. E, tako je u mojoj situaciji, u mom radnom prostoru. Našao sam te priče. Uvijek sam bio fasciniran prolaznošću. I normalan čovjek o tome razmišlja. Uhvati te bolest i onda misliš kad ćeš ozdraviti. Daj Bože da mi se oženi sin, da ne umre baka. I tako dalje. Dakle, to je kod mene vječna pjesnička i lirska tema. A mi ljudi skrivamo sve u džepovima obično, nekad mogu biti i pretrpani. Moji su pretrpani vremenom, a nečiji prazninom. – istaknuo je Slišurić.
Poseban je to susret po tome što je knjiga nastala kao plod dugogodišnjeg poznanstva Slišurića i Jelinića koje traje još od gimnazijskih dana.
- Prof. Slišurić bio je jedan od najznačajnijih profesora u novogradiškoj gimnaziji, bar za mene, u mom srednjoškolskom razdoblju, gdje sam zajedno s njim surađivao na srednjoškolskim novinama. Tad sam se inficirao novinarstvom. Jako mi je drago i čast mi je predstaviti knjigu u svom rodnom gradu u društvu profesora, koji je tako snažno na mene utjecao u odabiru mog životnog puta. – naveo je Jelinić.
Pojedini Slišurićevi učenici tvrde da im je baš on rasplamsao znatiželju za hrvatski jezik i književnost. Slišurićeva knjiga poput vojnog reflektora osvjetljava vrijeme koje je davno prošlo. Svaka priča jedan je događaj, nema praznog hoda. – citirao je Špoljar dijelove predgovora.
- U Hrvatskoj gradove i sela gledamo po onome tko je o njima pisao. Za Gradišku tako znamo preko ove knjige. Mislio sam da je to nekakva fikcija. Kada sam počeo čitati vidio sam da je pisana na način da se prošlost prikazuje kao niz epizoda. Čitati ovo je bilo osvježenje. Naći ćete lijepo opisane običaje iz vaše prošlosti, navedenih pravim nazivom, onako kako se nekad govorilo. Rječnik daje potpunu autentičnost ovo knjizi, daje joj šarm, čovjek uživa u tome, jer kao da se pred njim vrti neki stari film, ali koji je i nama mlađima zanimljiv. Preko knjige vidimo da uvijek sve ostaje isto. – istaknuo je Špoljar.
Knjiga je to koja bi na mlađu publiku mogla djelovati kao katekizam, kao pouka o dobroti i poštenju. Biti pošten danas je često i sramota, moglo se čuti tijekom Slišurićevog portretiranja vrijednosti ovih kratkih priča.
- Mislim da će njihovi roditelji, a i oni među njima, koji imaju čulo za estetsku kategoriju i promišljanje o umjetnosti riječi, naći poneku stranicu koja će biti interesantna. – naveo je Slišurić.
***
Gospodine Slišuriću, na što se fokusirati, kad već nam to vrijeme tako izmiče? – upitala sam ga za kraj našeg razgovora. A on će: ˶Na život koji sad traje, ne opterećivati onim što je prošlo i onim što će biti. Moramo nastojati pružiti, ako možemo, prijatelju do sebe ruku dobrote. ̋
