SLAVONSKI BROD - Galerija umjetnina Grada Slavonskog Broda podsjetila je danas Brođane kako je 27. studenog 1997. godine ovaj svijet napustio Branko Ružić.- Brođanin i umjetnik čije ime nosi prekrasna Galerija Ružić smještena u Tvrđavi Brod, na veličanstvenih 1800 kvadratnih metara otvorenog prostora unutar debelih tvrđavskih zidova.

Gotovo četvrt stoljeća nakon njegove smrti, bilo bi dobro sve one kojima je to nepoznanica upoznati sa životom i ostavštinom Branka Ružića.

Rođen je 4. ožujka 1919. u Slavonskom Brodu. Već zarana iskazuje crtački talent u osnovnoj školi u Vinkovcima. Poslije završetka osnovne škole njegov učitelj Pavao Divić upozorava profesora crtanja Vinka Pajalića na Ružićevu darovitost te ohrabruje talent mladoga Ružića koji zajedno sa svojim starijim školskim kolegama, Slavkom Kopačem i Rudolfom Sablićem odlazi na slikanje u prirodu. Godine 1935. pokreće list „Svjetlost" kojemu je urednik i u kojemu zajedno sa svojim kolegama objavljuje vlastite priloge.

Ružić je u tri godine, od 1937. do 1940., promijenio nekoliko studija koji su ga privlačili: strojarstvo, arhitektura, povijest književnosti, povijest umjetnosti. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studira kiparstvo od 1940. do 1944. Diplomirao je kod Ive Lozice i Frana Kršinića s kojim je bio veoma blizak.

Kod prof. Tomislava Krizmana upisuje grafiku od 1944. do 1945. Iako je stekao diplomu kipara, odlučuje se i za studij slikarstva u klasi prof. Marina Tartaglie koji pohađa između 1945. i 1948. Te iste 1948. po prvi je put nazočan na četvrtoj izložbi ULUH-a, gdje je privukao pozornost kritike. Njegovi prvi zapaženi radovi odražavaju poslijeratno doba i tematiku koja je tada prevladavala. Španjolska i manetovska tradicija vidljiva je u njegovom velikom platnu „Zlodjela okupatora"(1948.). U ciklusu „Cigani", likove još više stilizira, udaljavajući se od tada sveprisutnog realizma.

Godine 1951., u Vinkovcima mu je priređena prva samostalna izložba, a iste godine Udruženje likovnih umjetnika u Zagrebu dodjeljuje mu atelje u Voćarskoj 76 u kojem je radio do svoje smrti, 1997. godine.

Bavio se pedagoškim radom te pisao o umjetnosti. Imao je šezdeset i sedam samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Njegovi radovi bili su izloženi na više od dvije stotine skupnih izložbi.

Autor je brojnih spomenika Moša Pijade (Beograd, 1969), Korablja (Zagreb, 1970), Ljudi (Osijek, 1977), Vinkovačke jeseni (Vinkovci, 1978), Čudo u Milanu (Fallersleben, 1978), Fontana s pticama (Wolfsburg, 1978), Spomenik palim Zagrepčanima (Zagreb - Dotrščina, 1981), Provincijalat Bosne Srebrene (Sarajevo, crkva Sv. Križa, 1981).

Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, među kojima i Nagrade Općine Rovinj (1967., 1972.), Nagrade grada Zagreba (1968.) i Republičke nagrade za životno djelo „Vladimir Nazor" (1986.).

Djela mu se nalaze u mnogobrojnim muzejima i galerijama u zemlji i inozemstvu, a najveći broj njih dio je stalnog postava slavonskobrodske Galerije Ružić.

Branko i njegova supruga Julija Ružić s tadašnjim su gradonačelnikom Slavonskog Broda, dr. Matom Vukelićem, 28. listopada 1993. godine, potpisali Ugovor o donaciji umjetnikovih djela u kome se navodi da će broj poklonjenih umjetnina biti između 250 i 360. Navedeno je i da će se sastojati od prvih crteža, slika i voditi kroz sva razdoblja umjetnikova rada, skulpturama u svim materijalima i veličinama.

Raznovrsni materijali koji se spominju u Ugovoru obuhvaćaju broncu, bakreni lim, terakotu, drvo, papir, tapiserije, grafike, tkanine i svjedoče o iznimnom interesu za medij kojim je nastojao iskazati svoju umjetničku poetiku.

Galerija Ružić otvorena je sedam godina nakon umjetnikove smrti, 15. lipnja 2004. godine u brodskom tvrđavskom kompleksu.

Galerija umjetnina Grada Slavonskog Broda Branka Ružića danas se sjetila objavom jednog od njegovih zapisa.
Laude II
Blagodarim oku kojim vidim ovaj svijet. Oku koje je okrenuto van i oku koje je okrenuto unutra. Na tom svijetu sve je već postojalo. Blagodarim svjetlu koje mi pokazuje oblike. Zatim blagodarim svim oblicima brda koji su puni samovolje. Blagodarim kravi koja svoj veliki trup nosi na četiri noge, isto tako zecu koji stoji na dvije noge, stonogi koja ne zna izbrojiti noge kao egipatski hram i zmiji koja ostavlja pravilan krug u pijesku. Onda blagodarim ruci koja izbjegava pravila pa je dlan jednako dug kao i prsti, pa nije, prsti su jednaki pa nisu, i na sasvim krivom mjestu izraste palac. Blagodarim svim pravilima a još više izgredima, blagodarim tankoj niti koja - uglavnom - krivo veže unutarnje i vanjsko oko i tako pali iskru stvaranja.
Svi su instrumenti tu. Koncert može početi.
Blagodarim dirigentu koji diže palicu bez nota i bez treme.
Branko Ružić