SLAVONSKI BROD - Rijetko tko u Slavonskom Brodu, u Županiji i puno šire nije čuo za Mihaela Ferića, ponajvećeg promicatelja tamburaške glazbe u Hrvatskoj, pa nije ni čudo što je izložbena dvorana Muzeja Brodskog Posavlja večeras bila premala da primi sve one koji su došli pogledati izložbu o povijesti Tamburaškog orkestra Radničkog kulturno-umjetničkog društva Đuro Salaj, koji je pod umjetničkim vodstvom i ravnanjem maestra Ferića djelovao u razdoblju od 1972. do 1992. godine. I ne samo pogledati izložbu. Na svakom koraku mogli su se vidjeti zagrljaji i čestitke velikog broja onih koji su došli i izvan granica Hrvatske kako bi podijelili trenutke lijepih sjećanja o zajedničkoj svirci, brojnim putovanjima no prije svega o tome koliko su puno naučili o tamburi upravo od čika Mije, kako su ga od milja zvali. 

A on je izložbom postavljenom u dvije izložbene prostorije MBP u suradnji s višom kustosicom Ivankom Bunčić, pokušao ispričati priču o slavnom tamburaškom orkestru. „Priču smo morali sažeti. Od obilja materijala trebalo je izabrati ono najbitnije, da se nađu barem oni glavni igrači koji su u tih 20 godina bili među 400 članova koji su prodefilirali kroz ansamble i orkestre. Ako smo u tome uspjeli bit ću jako sretan" kazao je maestro prezadovoljan suradnjom Muzeja i koautoricom izložbe.

Godinu dana su radili na odabiru najzanimljivijih dijelova iz bogate građe, fotografija, tonskih snimaka…No premalen je prostor da primi sve što bi se moglo pokazati.

Izložba prikazuje najsvjetlije trenutke vrhunskog orkestra, a maestro kaže kako  je najvažnije da je u to vrijeme orkestar Đuro Salaj bio jedan od najboljih tamburaških orkestara u Hrvatskoj i jedan od najboljih u bivšoj državi.

„Sada već davne 1978.godine bio je pobjednik festivala tamburaške glazbe Jugoslavije gdje je iza sebe ostavio sve orkestre iz Samobora, Zagreba, Subotice, Novog Sada, Osijeka… Tako je bilo i u Gospiću gdje smo bili apsolutno najbolji u svojoj kategoriji, pa tu su osvojene još tri zlatne medalje i još puno toga... Bili smo u programima tadašnje televizije Zagreb, Beograd, Sarajevo"… uzbuđeno nabraja. To je bila kruna svega, zlatne generacije Krune Martinca, Dubravka Šefa, Branka Šoljana Igora Čižmeka, Borisa Ružojčića…" No odgojio je nebrojeno puno tamburaša, i posvetio tamburama doslovno cijeli svoj život prije svega kao pedagog, voditelj brojnih školskih tamburaških orkestara. „Kroz RKUD Đuro Salaj je prodefiliralo njih 400, a bilo  je još puno generacija u školi Vladimir Nazor, pa sve do čuvenog Berde benda s kojima sam radio  kao i sa 100 tamburaša Šokačke rapsodije, puno je toga bilo...".

"Danas ima vrhunskih tamburaša koji su tehniku sviranja na tamburi doveli do virtuoziteta. U ono vrijeme kada sam ja počinjao takvih je bilo svega nekoliko. No problem je što danas svašta sviraju. Danas je eskalacija šunda svega i svačega, iako je tehnika vrh vrhova. A to je zbog toga što je tambura postala estradno glazbalo, a estrada je vrag. Ona zahtjeva vrhunac u umijeću izvedbe, a  sadržaj baš nije jako bitan", kaže maestro zamjerajući jezikoslovcima koji ne interveniraju na karikaturalan odnos estradnih pjevača prema hrvatskom jeziku.

Žalosti ga i što Grad do sada nema nikakve monografije, a RKUD Đuro Salaj  je vrhunac vlastite glazbene produkcije u Slavonskom Brodu, i bilo je štošta što je zavrijedilo da nađe svoje mjesto u takvoj publikaciji. 

Jedan od istaknutijih članova bivšeg orkestra je i Igor Čizmek, koji se s posebnim zadovoljstvom prisjeća proteklih sviračkih dana i suradnje s maestrom. „Bilo je savršeno. Mija je moj drugi duhovni otac. Puno sam od njega naučio i mogu mu samo reći hvala. Mislim da nas je učinio boljim ljudima. Mi smo generacija koja nije imala interneta i bili smo jako naslonjeni jedni na druge. To me izuzetno emotivno veže za ta vremena za neka prijateljstva koja su njegovana i traju dan danas, preko pedeset godina." Kazao je Čižmek koji još uvijek rado uzme tamburu u ruke pa zasvira s društvom i za dušu.   

Katica Alković iz Bukovlja, kao pjevačica KUD-a Tonča Findrih, dva je desetljeća surađivala s RKUD-om Đuro Salaj. „Nezaboravna su to bila putovanja po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, u Švedskoj… Jako puno sam naučila od maestra Ferića".  

„Na svakom smo satu svirali i bilo nam je predivno, opuštena nastava… Bio je fenomenalan, ali morali smo pobjeđivati, drugo mjesto nas nikada nije zadovoljavalo" prisjetio se Krešimir Gavran, koji se pola stoljeća druži s tamburom i maestrom.

I mnogi će se složiti kako je najslavnije stranice u povijesti brodske orkestralne tamburaške glazbe ispisao upravo Tamburaški orkestar Radničkog kulturno-umjetničkog društva Đuro Salaj, na čelu s maestrom Ferićem. A potvrđuje to i ravnatelj MBP Hrvoje Špicer.

„Tambura je instrument koji je obilježio ovo naše podneblje kao jedan od rijetkih instrumenata koji se razvio kao orkestralno glazbalo. Tamburu pratimo cijelo stoljeće, a zlatne godine su zaista bile godine u kojima je djelovao RKUD Đuro Salaj i tamburaški orkestar sa Mihaelom Ferićem. Izvrstan glazbeni pedagog, skladatelj, aranžer, folklorist, čovjek koji zaista najbolje godine svoga života posvetio tamburi i ne staje ni dan danas", kazao je Špicer, oduševljen  svim pričama o nastupima, putovanjima, važnim osobama koje su susretali, pronoseći tradiciju slavonske tambure. 

A maestro Ferić, dok je govorio o plejadi vrhunskih glazbenika u Brodu na Savi i Slavonskom Brodu, posebno o svojim tamburašima, kazao  je kako je ponosan na to vrijeme, na brojne mlade ljude. „O svemu mogu pričati bez emocija, a o ovome ne mogu" rekao je vidno ganut, nakon čega se prolomio dugi pljesak zahvale ovom bardu hrvatske tamburaške glazbe.