KAKO znamo da su nam ubrzo izbori? Pa dijeli se nešto. Možda ovaj put manje nego prije, ali dijeli se. I počeli su dijeliti čak prije Djeda Mraza. I gdje god se okrenemo, na slikama nam „iskaču" oni. Nešto nam nude, šalju nekakve poruke. Pa čak nam netko njihove poruke napisa i ćiriličnim pismom. Kažu, da se bolje razumijemo. I što nama te njihove poruke znače? Navodno mi ne znamo što je politika, ne razumijemo što oni žele pa nam, uz blagi smiješak, šalju poruke kako su oni fini i dobri, a da ne govorimo koliko tog dobra žele nama.

Povijest se ponavlja uvijek dvaput, prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa. Taj citat velikog Karla Marxa najbolje opisuje predsjedničke kandidate u ovoj predizbornoj kampanji, kao i njihove programe, ako ih uopće imaju, i ciljane skupine. Kao da postoji tajni dogovor kandidata da sadržajem koji nude odbiju građane. Strašno i poražavajuće za predsjednika države, čiji je izbor, bez obzira na više protokolarne no realne ovlasti, ipak zrcali stanje u društvu.

Kampanja se svela na to da, uglavnom, mediji „izvlače nešto" što će privući čitatelje i gledatelje na njihov medij, te im time popuniti njihove novčanike, a u svemu im, pritom, najviše pomažu 'naši' kandidati. I tako se gordijski čvor toliko zapetljao da ne znaš tko je tko, a posebno što je tko. Utakmica je napeta, ali bez ikakve igre. No, hvala Bogu i to prolazi. Preostaje još pozivanje telefonom i slanje poruke s jasnim zadatkom za koga glasati. I onda ćemo dobiti ono što smo htjeli. Predsjednika, ili opet - predsjednicu.

Zato s nestrpljenjem egzaltirani hrvatski glasači čekaju nedjelju, kada će pohrliti na birališta. Kažem pohrliti, jer se predsjednički izbori, u usporedbi s parlamentarnim i lokalnim, mogu pohvaliti najvećim odazivom birača u Hrvatskoj, uključujući svakako i Mostar. Vjerojatno je to zaostali sindrom bivše nam države - nekima tako mrske - kada je svaki predsjednik bio glavni baja pa makar bio tek predsjednik mjesne zajednice. Izgleda kako je biračima u Lijepoj Našoj itekako bitno čija će zadnjica narednih pet godina grijati fotelju na Pantovčaku. A možda je to najbitnije onima iz Mostara. Sviti je, moglo bi se tako zaključiti, važno tko će im na nacionalnoj televiziji svakog prosinca čestitati blagdane.

Svakom iole razumnom čovjeku jasno je kako predsjednički izbori nemaju baš nekog smisla. Ako već moramo imati predsjednika ili predsjednicu, zašto ih ne izabrati na jednostavniji i jeftiniji način. Ali vraga, kako bi oni nama onda mogli nešto dijeliti. Misle oni na nas, itekako.

U ovoj farsi, jedan kandidat je drugačiji od ostalih. A to je Milan Bandić. Ali ne onaj na kojeg mislite, koji je dobio rođendansku pjesmu od naše predsjednice pa čak i tortu, nego Dario Juričan, redatelj koji se proslavio dokumentarcem „Gazda" o Ivici Todoriću. Službeno se preimenovao u Milana Bandića, inspiriran dugogodišnjim radom, kao i likom te djelom jedinstvenog zagrebačkog gradonačelnika. 

Njegov je pristup da satiričkim sredstvima razotkriva sve gadosti hrvatske političke stvarnosti.  Na taj način, on je kampanju za predsjedničke izbore preobrazio u kampanju protiv predsjedničkih izbora  i ovakve hrvatske države, i to sve zahvaljujući izvornom Milanu Bandiću. Zasigurno, upravo je on najveći hit ovogodišnje kampanje.

Elem, dobit ćemo predsjednika ili predsjednicu. Nadam se ne onog ili onu koja će samo grijati udobnu fotelju na Pantovčaku. Očekujemo kako će napokon u tu fotelju zasjesti osoba čiji će autoritet doista biti odmaknut od stranačkih skuta. I očekujemo da će osoba iz te fotelje raditi na mentalnom prosperitetu građana, njegovati i poticati pozitivno, objektivno kritizirati negativno. I ta osoba iz fotelje ne smije biti maćeha glasačima s drugog kraja svjetonazorskog spektra. Možda do nedjelje nekome razbistri um ova mudra izreka Abrahama Lincolna: „Metak može ubiti jednog Vašeg neprijatelja, ali glasački listić je opasniji od metka, jer može ubiti budućnost Vašeg djeteta."