SLAVONSKI BROD - Prije nego uđemo u završnicu 24. brodskog glazbenog ljeta, koja će biti u znaku jazz i etno izričaja, valja nam se osvrnuti na posljednji od koncerata klasične glazbe, koji je Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranićorganizirala prošle nedjelje, 7. srpnja, u Crkvi Presvetog Trojstva. Priliku ponovno gostovati u Slavonskom Brodu imali su violončelist Augustin Mršić i orguljaš i čembalist Mario Penzar, glazbenici koji će iduće godine proslaviti trideset godina zajedničkog umjetničkog djelovanja kao duo ili u raznim baroknim ansamblima.

"La voce umana" od baroka do 20. stoljeća

Koncert naslovljen La voce umana posvetili su ne samo violončelu kao instrumentu najbližem ljudskome glasu, kako smatra Mršić, već prije svega ljudskome nutarnjem glasu koji je progovorio glazbenim jezikom u različitim povijesnim i stilskim epohama. Pokazali su to odabirom programa, koji je upozorio na povijesni kontinuitet na brojnim stilskim i kompozicijsko-tehničkim razinama, ali i sučelio takozvanu ranu glazbu s modernim glazbenim jezikom 20. stoljeća, ističući razlike, ali nalazeći i sličnosti.

U izvedbama dviju sonata za violončelo i basso continuo Antonija Vivaldija umjetnici su pokazali pravu kvalitetu i vrsnoću, koje jedino mogu doći nakon gotovo trideset godina zajedničkog muziciranja.

Iako su najavili gostovanje na violončelu i orguljama, dobro je da su iskoristili i drugu Penzarovu specijalnost, sviranje čembala. S tom proširenom mogućnosti dobili su na dinamičnosti čitavog koncertnog programa.

Večer su otpočeli u zvukovnom ruhu dua violončela i čembala, izvedbom djela ranobaroknog skladatelja Girolama Frescobaldija, Canzon Seconda per Basso solo i Canzon Terza per Basso solo, nakon čega je slijedila Penzarova solistička izvedba Toccate u G-duru, a potom zaključak priče o Frescobaldiju skladateljevom arijom za glas uz basso continuo Se l'aura spira, čiju je vokalnost preuzeo Mršić svojim violončelom (vežući se direktno na svoj stav o bliskosti glasa i violončela).

U izvedbama dviju sonata (br. 5 i 9) za violončelo i basso continuo Antonija Vivaldija umjetnici su pokazali pravu kvalitetu i vrsnoću, koje jedino mogu doći nakon gotovo trideset godina zajedničkog muziciranja. Oni dijele isti glazbenički impuls, duboko razumijevanje baroka kao stilske epohe kojoj su se u velikoj mjeri posvetili tijekom čitave umjetničke karijere, što rezultira kristalno jasnom, stilski dotjeranom i nedvojbeno muzikalnom interpretacijom, kakvoj smo imali priliku svjedočiti. Vrhunac tog dijela programa bila je Mršićeva izvedba dvaju stavaka iz Suite br. 2 u d-molu za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha.

Zvukovni rez označila je skladba De profundis Nielsa la Coura, orguljska skladba koja je Marija Penzara odvela na kor za orgulje Crkve Presvetog Trojstva. U čast ovih orgulja čitav je koncert i bio organiziran, jer 11. srpnja obilježavamo tri godine od kolaudacije obnovljenih orgulja brodske barokne crkve. No, bio je to samo zvukovni rez, zbog modernosti glazbenog jezika. Kompozicijski i strukturno Courova skladba suvremeni je izdanak tipičnoga baroknog duha, jer po vrsti je riječ o koralnim varijacijama.

Na koru se Penzaru pridružio i Augustin Mršić te su, u završetku večeri, izveli međimurskim folklorom prožetu Elegiju i humoresku violončelističkog majstora i uglednog pedagoga Rudolfa Matza i aranžman teme iz Oscarom nagrađenog filma Schindlerova lista skladatelja Johna Williamsa.

Erik Satie za kraj

Publici su umjetnici zahvalili dodatkom, koji je poznavateljima glazbe bio možda najviše iznenađujući trenutak večeri. U aranžmanu za violončelo i čembalo izveli su Gnossienne br. 1 francuskog skladatelja na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, Erika Satieja. Upravo taj dodatak bio je začudno otkrivenje koliko izvedba na drugom instrumentu može promijeniti samo djelo.

"Gnossienne" je zazvučala pomalo pomaknuto, u ironijskom odmaku od izvorne partiture, čak zaigrano, katkada i groteskno. Sasvim drukčije od izvornika. Ne i loše. Dapače, vrlo uzbudljivo i zanimljivo. Ali to više nije bio Erik Satie.

Gnossienne je skladba za klavir, a tim se instrumentom Satie uglavnom i bavio na svom umjetničkom putu. I dok u razdoblju baroka nije bilo toliko presudno na kojem će se instrumentu/instrumentima interpretirati neka skladba (Bach često nije naznačio konkretne instrumente, već je zapisivao dionice, dopuštajući izvođaču da se ponaša u "duhu vremena"), romantizam je u potpunosti ustoličio pojmove individualnosti i jedinstvenosti.

Zbog toga pomisao na zvukovnost Satiejeve Gnossienne budi točno određene predodžbe - melankoličan i prigušen klavirski zvuk, opsesivna i istovremeno smirujuća repetitivnost, neobična stopljenost melodijske linije i akordike na pedalnoj podlozi, mističnost koja natkriljuje glazbeno djelo, najava nekih novih svjetova koje će u potpunosti otkriti 20. stoljeće.

Promjenom izvedbenog medija izgubile su se spomenute karakteristike, a Gnossienne je zazvučala pomalo pomaknuto, u ironijskom odmaku od izvorne partiture, čak zaigrano, katkada i groteskno. Sasvim drukčije od izvornika. Ne i loše. Dapače, vrlo uzbudljivo i zanimljivo.

Ali to više nije bio Erik Satie. A o tome bi se na interpretacijskoj razini dalo itekako razgovarati.