Predstava riječkog kazališta „Europski nakurnjak", koja je na ovogodišnjem 7. FAKU izazvala nepodijeljena mišljenja publike i Ocjenjivačkoga suda, a najvećim brojem glasova publike osvojila je i Grand prix Festivala, podsjetila me na to kako, iako nakurnjak jest 'odjevni predmet' od davnine poznat, prije svega, u područjima s oštrim zimama, nije posve nepoznat ni u drugim krajevima i to ponajprije zahvaljujući medijima. I Željko Mužević, brodski novinarski bard te autor  jedne od najboljih hrvatskih priča 2006. u izboru Mljenka Jergovića, zaslužan je za istrzanje iz zaborava tog specifičnog pokrivala i njegovu, ako ne drugačiju, makar medijsku popularizaciju, ali i afirmaciju u umjetnosti. Muževićev „Nakurnjak" duhovita je priča čija radnja odvija se u opjevanoj „Krčmi kod Oroza". Radnja? Kao da se u krčmama nešto radi! Gosti koji se međusobno jako dobro poznaju, poznaju i krčmaricu, kao i ona njih, ulaze, sjedaju za stolove, naslanjaju se na šank, a krčmarica ih poslužuje. I to je sve. Zapravo, bilo bi sve, kad ne bi bilo razgovorâ, pošalicâ, duhovitih primjedbi, ljutnje, smijeha… Upravo tako, svakodnevnim jezikom običnih ljudi, gotovo naturalistički, Mužević opisuje atmosferu i sudionike, i 'vjerodostojno prenosi', dijaloge svojih 'junaka': 

Mile Guravi ulazio je u birtiju „Kod Oroza" poput kauboja: raskrečenih nogu kao da je upravo sišao s bureta kojeg je jahao nekoliko sati. Kretao se pažljivo nastojeći zadržati uspravan položaj gornjeg dijela tijela, hineći ležernost. No, pri svakom koraku vidjelo se da mu je neugodno, bolno.

Sjedajući za stol otpuhnu, a potom mahnuvši prstom pozdravi Antišu, ofucanog bekriju i švalerčinu koji bi, kad bi mu se pišo dignuo, tu i tamo uspio povaliti poneku ocvalu udovicu ili raspuštenicu. – Te se najbolje jebu. Uvijek misle da im je to posljednji put u životu – govorio je.

- A ,mora da si, po toj logici, i ti jako dobar jer nikad ne znaš hoće li ti se više dignuti. Pa kad je bal nek' je bal – podjebavao je Mrnja, električar na silasku karijere provedene prvo na drvenim a potom na betonskim stupovima dalekovoda.

I dok su se oni nadjebavali, Mata Ivšin pažljivo je promatrao Mileta Guravog koji se, čekajući konobaricu, vrpoljio na stolici i malo malo rukom češkao jaja. Nadimak Guravi nije bio u skladu s njegovim izgledom, koji bi se više mogao nazvati manekenskim. Dapače, bio u suprotnosti s njegovim stasom i držanjem koji ga je izdvajao od ostalih, njihovih tijela koja kao da je tesarska sjekira izdjeljala iz starog hrasta. Četvrtasti, nižeg rasta, širokih ramena, ruku punih žuljeva više su sličili panjevima šibanim vjetrovima i nedaćama ali još uvijek dubokih korijena kojima nikakva nepogoda nije mogla nanijeti neke štete. Nasuprot njih Mile je oduvijek bio visok, vitak, lagana hoda kojeg je zadržao i u starijim godinama. Oduvijek je imao uspjeha kod cura, koje mu naprosto nisu znale reći ne. Na jad i zavist društva. Ne mogavši mu se narugati, netko se sjetio da mu nadimak „Guravi", kao suprotnost, najviše odgovara. – Je, je, guram ja guram, a vi? – prihvatio je Mile nadimak šeretski se smijući.

No, ovoga puta, nije bio onaj pravi, uobičajeni Mile. Šutio je za stolom, praveći grimase, nemirno pogledavajući oko sebe pazeći da izbjegne Matin pogled koji je prolazio kroz njega.

- Mile, koji je ti je kurac ? – na kraju ne odoli Mata.

Mile je šutio, praveći se da ne čuje pitanje. Za stolom nastade tišina, a Antiša i Mrnja pridružiše se Mati znatiželjno ga promatrajući. Vidjevši da nema kamo, Mile procijedi kroz zube:

- Nakurnjak!

???

- Što koji kurac blenete, žena kaže da je zima i isplela mi nakurnjak. Kaže da se ne pre'ladim. Isplela ga od jebene vune. Kaže najfinije, a ona draška, grebucka i kurac mi je stalno napet.

- Ko da drkaš? – blenu Mrnja.

- E, al' ne pada. Kad hodam jajca udaraju jedno o drugo, njem 'lače tisne, a ja 'odam 'ko da me neko guzio cilu noć – frknu Mile.

- Ma proći će, kad se navikneš. A koji će ti kurac nakurnjak? – Mata će.

- Pa, rek'o sam, da se ne pre'ladi. Kaže Anđa: Što ću onda ja? Ko da je bila uskratita. A ja opet mislim što će one druge, pa reko ajde da ga probam. Ne može štetit. Al', jebi ga, grebe, a on stoji.

- Jebote, to je k'o na vijagra – ushićeno će Antiša. Neg' bil ti men njega posudio?

(----------------------------) 

Na početku sam naveo asocijacije koje je riječka predstava, pobjednica 7. FAK-a, pobudila. Od tud i podsjećanje na Muževićev „Nakurnjak". I to, prije svega, zbog Matine (jedan od likova u krčmi „Kod Oroza") „ideje da se nakurnjak registrira kao hrvatski brand!": 

(----------------------------) 

- Njekad bilo sad se spominjalo – otpovrne Mrnja. A da bi nakurnjaku trebalo dat, kako se no kaže… kultno mjesto, trebalo bi. Pročit'o sam neđe da su muzeji davali grdne novce za njeka dva primjerka kako bi ih izložili i pokazali kako je narod domišljat. Možete se vi zajebavat, al to je bila nauka. To je bio ozbiljan pos'o kojeg su cure i žene tako revno radile do savršenstva. To se birala vuna, mustra, oblici kako ne bi svi bili na jedan kalup. E, a kako su pametnije od nas namjerno su plele male kako se muškarac ne bi uplašio kad bi od drage il' žene dobio neku nakurnjačinu u kojeg si mog'o nogu metit. K'o Kalčina. Odma' bi pomislio kako se njegova buduća il sadašnja žena valjala s nekim jebačem kojem bi i konj pozavidio. Pa joj se omililo i oće pokazat koliko je moj mali. 'Vako su žene plele male i uske, a muškarac je, kada bi vidijo da ga ne može ugurat il na jedvite jade navuć na svog pišu bio sav ponosan i naprosto je prštao od samozadovoljstva.

- Jebote, Mrnja što si ti načitan – zapanjeno će Antiša.

- E… – promrmlja skromno Mrnja i naruči još jednu ljutu.

- Znaš Mrnja, men' se sve više dopada ta ideja da se nakurnjak registrira kao hrvatski brand – reče Mata značajno klimajući glavom.

- I ja sam, samo nisam siguran dal' potječe iz Hrvatske? – zabrinuto će Mile.

- E, jebiga, neće bit ni prvo ni zadnje što smo ukrali – Mrnja će.

- Ja sam za, samo pobogu nek' ga pletu od svile ili bar pamuka – zavapi Mile.

- I tako završi rasprava o nakurnjaku s jednoglasnim zaključkom da se izvidi kojoj to komisiji treba poslat dopis s prijedlogom da se nakurnjak uvrsti u listu proizvoda po kojima će Hrvatska biti prepoznatljiva u svijetu. Nakon zaključka, društvo nazdravi, kucnu se čašama i složno zapjeva:

- Alaj mi se u gaćama njiše/ futrolica od pokojnog piše!

Mužević je priču, iz koje su ovdje samo dva izvatka, objavio na svojem blogu Divan skitnje (na Dnevnik Nova tv) u studenom 2007. godine. Pa kada pet šest godina poslije netko dođe na 'ideju brandirati nakurnjak kao originalni hrvatski proizvod koji će biti hit u Europi', odnosno postaviti kazališni komad u kojem je to okosnica dramske radnje, nije se lako oteti dojmu kako proizvod jest originalan, ali ideja baš i ne. Kad smo Muževiću rekli da bismo na Sbplusu prenijeli s „Divana skitnje", njegovu priču "Nakurnjak", proniciv i skroman, kakav Mužević već jest, odmah je rekao:

- Nemojte da ispadne kako sam ja imao tu ideju prije Riječana i da su ju oni od mene 'ukrali'.