SLAVONSKI BROD - I velika dvorana Gradske knjižnice danas je bila premalena za sve koji su željeli vidjeti i podržati autora Vanju Krnića u predstavljanju njegove knjige „Dnevnik bolesnika". Dugo se na promociji djela u Slavonskom Brodu nije okupilo toliko nasmijanih lica i pozitivnih ljudi. Prve su redove 'popunili' Vanjini prijatelji iz Udruge osoba s invaliditetom „Loco-moto" koji najviše razumiju njegovu životnu priču i koji su najponosniji što je umjesto predaje izabrao pobjedu. Program „Kistom i perom", kao dio obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, omogućio je izdavanje i objavu Vanjinih sjećanja.

- Život svoj sam prenio u ovu knjigu. Zadnjih par godina bilo je 'smrdano' kao što i vidite po meni. Presudu čekam već jedno desetljeće, sudski proces zbog načina liječenja je u tijeku. Pisati knjigu bilo je… zajebano. Knjigu sam pisao sam, ali nisam naišao ni na kakve poteškoće, a puno mi je pomogla lektorica Sandra Vukoja. - kazao je s osmijehom na licu i veoma uzbuđen Vanja Krnić, autor „Dnevnika bolesnika" te poručio svima koji će ga čitati neka se bore.

Vanjine kćerkice, Hana i Tea, svog su oca također došle podržati te su ponosno posjetiteljima nudile prvo tiskano autorsko djelo svog oca. Hana je imala tek osam godina kada je njezin tata, nakon dva moždana udara i pogrešnog liječenja, postao invalid, a Tea, tada još beba, svog se oca ni ne sjeća drugačijeg. No, ono što svaki dan imaju uz sebe ipak je poseban tata - vedar, nasmijan, spreman na šalu i pun anegdota.

- Knjiga je ispovjedna proza. Pokazatelj je na koji način se traume mogu rješavati, a da ne unište život. Nakon svega što je prolazio, u 37. se godini ponovno rodio. Prestrukturirao je ono što je ostalo zdravo, a to je uglavnom psihičko zdravlje i napravio veliki pothvat. - kazala je Vanjina tetka, psihologinja Blaženka Gogić koja je teško podnosila sve nedaće koje su se dogodile njezinom nećaku.

Kako je i sam Vanja naglasio u knjizi, tetka mu je bila jedna od najvećih podrški u teškim vremenima, a razumjela ga je i kada nije mogao ništa govoriti. Upravo je ona Vanji smještenom u zagrebačku bolnicu prva donijela olovku i obećala mu kako će biti bolje, nazvavši tijek njegova oporavka čudom i davši mu tako vjetar u leđa.

- Ovo je jedna osobna priča čovjeka koji je imao nesreću da liječničkom pogreškom dođe u teško stanje. Radeći na knjizi, suočila sam se sa strahovima koje nosim u sebi, strahom da se jednog dana i meni to može dogoditi. Zdravo za gotovo uzimamo činjenicu da možemo hodati, pričati, jesti i razmišljati. Život je jedan trenutak kojeg treba iskreno proživjeti. - poručila je lektorica 'Dnevnika bolesnika', Brođanka Sandra Vukoja koja danas nije, kao inače, pričala o bajkama, nego o stvarnosti.

Upravo Vanjini prijatelji iz Udruge najbolje mogu razumjeti njegove riječi. Zajedno su jači pa i kroz slikanje nastoje izraziti emocije i zadržati pozitivan stav prema životu kojega mogu izabrati živjeti takvog kakav jest ili se prepustiti očaju.

- Priča je napisana s naše strane. Govori o tomu što proživljava osoba u trenutku kada spozna da je nastao trajni invaliditet. Kako se osjeća, koji je to očaj, koji je to strah, s čime se suočava, koliko je bolna i teška rehabilitacija i, što je najteže, kakav je stav okoline. Knjiga izvrsno opisuje kako se takva osoba prilagođava na stvari koje su do jučer bile rutina. Vanja je izbjegao zamku patetičnosti, čak je u nekim dijelovima duhovita. - kazala je Gordana Mišković, predsjednica slavonskobrodske Udruge osoba s invaliditetom „Loco-Moto" koja je, zajedno s ostalim autorima, večeras predstavila i likovna djela u sklopu programa „Kistom i perom".

Svijest o tomu kako se ono što se dogodilo Vanji ili bilo kojoj osobi u invalidskim kolicima, može dogoditi svima, posebno je bila izražena nakon što su članovi Udruge Loco-Moto ispričali svoje priče. Svaka je od njih posebna i drugačija, ima različit početak i tijek pa i kraj. No, svatko se od njih sa svojim stanjem nosi najbolje što zna.

- U Udruzi sam sedam godina. Član sam postao nakon što sam u prometnoj nesreći 2003. godine slomio vrat. Htio sam se aktivirati u društvu i vidjeti što mogu izvući iz ovog tijela koje je ostalo nakon nesreće. Aktivnosti su mi dobro došle, nikada nisam slikao, a sada već treći put izlažem svoje slike. Bijela pastela i crni papir su ovogodišnji medij. Stvarati umjetnost je zanimljivo, svaka linija je izražavanje emocija, ali i nova lekcija o tomu kako se iskazati. - kazao je Vladimir Juras, član Udruge Loco-Moto i umjetnik koji je večeras svoja djela pokazao slavonskobrodskoj publici, naglasivši kako društvo mora činiti više za osobe s invaliditetom kojima su i prepreke od nekoliko centimetara goleme.

Vanja je utjehu pronašao u pisanju pa je, osim pisanju knjige, godinama posvećen i kolumnama koje stvara za lokalni slavonskobrodski portal sbperiskop. U njegovu ga stvaranju podupire i glavni urednik, Veljko Lukić koji nije mogao skriti oduševljenje jer je Vanjina knjiga ugledala svjetlo dana.

- Knjiga „Dnevnik bolesnika" kao vodič kroz Vanjino stradavanje, bila bi samo niz opisa zlosretnih događaja da nije njegove vitalnosti, volje, načina da se uhvati u koštac s datošću te odbaci vječnu mržnju i vječno vraćanje na ono što je moglo biti bez bolesti razvijene na pogreškama onih od kojih se očekuje pomoć. A sa sudbinom Vanja igra burnu igru… uz pomoć humora i samoironije, rada, druženja i ljubavi prema svojoj djeci. U tom smislu knjiga je vrijednost koju ima svaka samospoznaja... sagledavanje sebe u svijetu i svijeta u sebi. - u emotivnom je govoru Vanjino stvaralaštvo opisao Veljko Lukić, recenzent „Dnevnika bolesnika".