PRIJE desetak godina, nakon čitanja vlastitih nalaze i stručnog pojašnjenja što u njima piše, odlučio sam pokrenuti spor protiv Bolnice u Slavonskom Brodu zbog pogrešnog liječenja, koje je tek trebalo dokazati.

Uz konzultacije s odvjetnicima i liječnicima, meritum  nalaza me doveo do jedne poruke. Tuži! Nakon prikupljanja svih nalaza, to sam i učinio. Tužbu sam predao 28. ožujka 2011. na Općinski sud u Zagrebu. Nakon pripremnog ročišta, na kojem je potvrđena opravdanost tužbe, počeo je spor.

Nažalost ne postoji novčana naknada koja mi može nadoknaditi preživljeno. Do sad su sva vještačenja utvrdila i potvrdila postojanje liječničke pogreške. U ovih više od 3000 dana suđenja, došao sam jedino do spoznaje da je tužba opravdana.

Zašto tužim

Naoružan nalazima kao dokaznim materijalom u spisu, a svjestan činjenice da nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže drukčije, krenuo sam u svoju bitku svih bitaka.

Znajući što sam sve proživio: dva moždana udara, nemogućnost gutanja kapi vode na plus 40 stupnjeva Celzijevih, puknuće plućne maramice, bušenje želudca, traheotomiju, epileptični napad... odlučio sam ustrajati u traženju pravde.

Tadašnjeg šefa zaraznog odjela, doktora Nenada Pandaka, nisam  želio kazneno prijaviti, iako je za to  bilo temelja.  Naime, liječen mi je tuberkulozni meningitis kojeg nikad nisam imao, što je vidljivo i u nalazima.  Uostalom, knjigu sam o tome napisao.

Govoriti, gutati, hodati… sve sam učio ispočetka. Prvi put mi je hemokultura izvađena u brodskoj Bolnici na reanimaciji, nakon skoro dva mjeseca pogrešnog liječenja, nakon što sam tamo dovezen u komatoznom stanju.

Da sam prije otišao u Zagreb

Ispravnu dijagnozu dobio sam tek u Zagrebu, na Fran Mihaljeviću, i to u jednom danu. Probudio sam se polu oduzet, bez mogućnosti ikakve komunikacije zbog traheotomije, operiranog srca s mehaničkim zaliskom i još desetak novih dijagnoza.

Stara dijagnoza je nepovratno nestala. Samo da su mi tijekom pretrage napravljeni: biokemija krvi i urina, hemokultura, EKG, srčani biljezi, UZV srca, odmah bi bila razvidna točna dijagnoza i danas bih bio zdrav čovjek s mehaničkim zaliskom i tužbe ne bi bilo.

Dok sam, doslovno, umirao, liječena mi je tuberkuloza i to usprkos tome što simptomi, anamneza (prirođena aortna stenoza) i obavljene pretrage (npr. uredan RTG pluća) nisu ukazivali na TBC meningitis.

Doktor Pandak zaboravio mi je poslušati, ili na ultrazvuk pogledati, srce, mada su mi ga operirali kad sam bio dijete od devet godina.

Što tražim

Pokrenuo sam spor ne znajući kako će me cijelog vještačiti. Jedino su, zasad, zaboravili tabane.  Mislim kako do pravomoćne presude trebam čekati maksimalno pet godina. Postao sam dio godišnjih izvještaja, koliko vidim, s najvećim odštetnim zahtjevom u svim (ne)osnovanim tužbama. Moja tužba spada u one osnovane. Trenutno je broj devet.

Postoji li pravična novčana naknada za proživljeno? Ušao sam u našu bolnicu bez invalidnosti, a iz nje sam izašao kao osoba sa 100 postotnim invaliditetom. Osoba koja nikad više neće moći potrčati. Osoba koja nikad nije, kako ostali očevi, nosila svoju kćer.

Nažalost ne postoji novčana naknada koja mi može nadoknaditi preživljeno. Do sad su sva vještačenja utvrdila i potvrdila postojanje liječničke pogreške. U ovih više od 3000 dana suđenja, došao sam jedino do spoznaje da je tužba opravdana.

Nagodba? 

Nagodba je moguća. Zašto ne? Kamate su ogromne, a moj život prolazi. Jedino što tražim jeste presuda na temelju spisa. Proces je sam po sebi agonija zbog nepoznatog datuma kraja.

Sposobnost i stručnost brodskih liječnika, uprave, medicinskih sestara, tehničara, kao i ostalih djelatnika je neupitna. Greške se događaju, ali naše pravosuđe je bez presedana, totalno neučinkovito. U ovih deset godina, nisu uspjeli donijeti ni prvostupanjsku presudu.

Kao čovjek i otac dvije kćeri, pitam se kako ću im danas-sutra objasniti da se cijeli život sudim, a Zagorac nisam.