OD 2011. godine, svaka ozbiljnija stranka i kandidat za Saborsku fotelju u svome programu spominju donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku. Nakon toga ministri koje izabere Saborska većina, s ili bez žetončića, organiziraju razne radne, okrugle stolove, pa povjerenstva, pa stručne komisije… a potom, zaključak je uvijek isti. Htjeli smo - ali nema love. I što sad?

„Zakon o inkluzivnom dodatku objedinjavao bi četiri prava iz dva zakona koja su u nadležnosti Ministarstva socijalne politike i mladih i to tri postojeća prava iz Zakona o socijalnoj skrbi novčane naknade: pravo na osobnu invalidninu, pravo na doplatak za pomoć i njegu i pravo na naknadu do zaposlenja te dio naknade iz Zakona o doplatku za djecu - uvećanje koje sada korisnici ostvaruju temeljem oštećenja zdravlja.

Inkluzivni dodatak ostvarivala bi osoba s utvrđenim trajnim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprječavati njezino puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima, zbog čega postoji potreba za određenom razinom potpore u obavljanju aktivnosti radi uključivanja u svakodnevni život (sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom)."

Matematika je jasna

U Hrvatskoj ukupnoj populaciji živi više od 500 tisuća osoba s nekim oblikom invalidnosti, što je preko 12 posto ukupnog stanovništva. OSI se ne iseljavaju, oni nemaju gdje. Čekaju da njihov glas ne bude smo predizborno potreban, nego i postizborno. Rezultat je više nego poražavajući sa spoznajom o proaktivnoj uključenosti, koja je u Hrvatskoj svedena samo na onu deklerativnu. Na izbornim listama OSI su nažalost slučajnost, a ne pravilo. Od kad pratim ministrice su bile redom: Milanka Opačić, Bernardica Juretić, Nada Murganić i Vesna Bedeković.

Prije par mjeseci, Vesna Bedeković je podsjetila kako je u proceduri novi Zakon o socijalnoj skrbi, 'brusi' se dugo očekivani Zakon o inkluzivnom dodatku, a započet je i rad na Zakonu o osobnom asistentu. Nakon devet godina, zakon se ne donosi, nego se 'brusi'? Ministrici je mandat završio, čekamo novu, pa sve ispočetka - po peti put.

Od SDP-a, preko 'žetončića', do HDZ-a, svi su obećali žurno donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku ali nisu uspjeli doći dalje od obećanja i poruke: u izradi je!. Kad i kakav će stupiti na snagu nepoznato je do daljnjeg, kao i tko će ga usvojit, ipak idu srpanjski izbori. Manje je važno što osobe s invaliditetom žive većinom ispod praga dostojanstva i siromaštva.

Osobe s invaliditetom već su godinama taoci političkih obećanja, a čekaju samo jedno donošenje Zakona o inkluzivnom dodatku. Riječ je o dodatku „u svrhu zadovoljavanja svih potreba osoba s invaliditetom nastalih uslijed uvećanih troškova izazvanih invaliditetom, a što do sada nije učinjeno".

HDZ se može pohvaliti da je u ovom mandatu Osobna invalidnina, kao forma koju nitko ne koristi, porasla s 1.250 na 1.500 kuna. „Hvalite me usta moja", porast invalidnine je iznosio ravno nula kuna.

Sjetili su se ipak osobe s invaliditetom šetati i vozati. Osnovica je ostala ista i iznosi 500 kn, tako da su sve osobe sa 100 postotnim invaliditetom zatrpani papirologijom. Isto tako i djelatnici lokalnih CZSS s izdavanjem novih rješenja u kojima piše kako imaju 300 posto od 1.500 kn osnovice, a ne dotadašnjih 250 posto od 1.250 kn. Ukupni iznos proračunskih novaca za izdavanje 26 tisuća novih rješenja je nepoznanica. Uspjeh ove Vlade je što korisnici Osobne invalidnine mogu napokon radit bez straha da će je izgubiti, ali ne mogu u mirovinu zbog toga što je tada gube kao nagradu za minuli. Tko tu koga …, ni sami ne znaju.

Obećanje ludom radovanje

I lijeve i desne Vlade procijenile su kako je lakše uzdati se u poslovično strpljenje populacije osoba s invaliditetom i brojnih udruga koje ih predstavljaju, nego uhvatiti se u koštac s pojavom neracionalnog i često bahatog trošenja državnog, pardon našeg, novca, od strane različitih državnih tijela, agencija, političkih moćnika.

Teško je razumjeti lakoću izdvajanja za pojedine povlaštene skupine osoba s invaliditetom, prioritet su sigurni glasovi, a ostalima mrvice kojih niti nema. Ravnomjerna podjela za ranjive skupine društva, ponajviše one bolesne i nemoćne, je utopija. Zbog toga, jednima je ortopedsko pomagalo Opel Insignia, a drugima ortopedska cipela - svake dvije godine.

Nažalost biramo "mangupe” koji svakodnevno dižu tlak prosječnim građanima i kompromitiraju sve ono što Vlada radi i za što se, makar deklarativno, zalaže. Onda se dogodi to da ti „mangupi" opet dobiju povjerenje recikliranim obećanjima.

Mada novac iz proračuna curi na sve strane, dok je 'aktivne koegzistencije' svi su zadovoljni. Inkluzivni dodatak i dalje ostaje tek predizborni mamac koji se koristi po političkoj potrebi. Dosad je bila praksa da svi obećaju puno kako bi izvršili malo ili ništa, a sad će imat i izgovor za to: „Kriza je".