RAZMJERI krize zbog Covida-19 mnoge podsjećaju na 11. rujna i njujorške blizance, ili financijsku krizu  iz 2008 godine. Događaje koji su, dugoročno, preoblikovali društvo na koje smo navikli od načina na koji putujemo i kupujemo do razine sigurnosti i nadzora, pa čak i na jezik koji koristimo.

Možda ćemo patriotizam početi shvaćati kao njegovanje života u svojoj zajednici umjesto njegova uništavanja u tuđoj i življenja u aoristu, bez pogleda u budućnost.

Što se događa

Globalni novi virus, koji nas mjesecima zadržava u svojim domovima, već preusmjerava naš odnos sa stvarnog na virutalni, bez dodira sa svijetom. Jedni drugima prilazimo s velikim oprezom. Promjene koje se očekuju u narednim mjesecima ili godinama, nepoznate su nam i uznemirujuće: Hoće li svijet ostati zatvoren? Hoće li dodir postati tabu? Što će biti s restoranima, druženjima, izlascima, poljupcem bez maske… Nitko ne zna odgovore na ta pitanja.

Ali krizni trenuci pružaju i priliku za sofisticiraniju i fleksibilniju uporabu tehnologije, manje polarizacije, oživljeno uvažavanje prirode i druge jednostavne životne užitke. Nitko ne zna što slijedi niti koji broj zaraženih nas sutra očekuje. Naš najbolji ubod u vodič za nepoznate načine na koje će se društvo: vlada, zdravstvo, gospodarstvo, način življenja i još mnogo toga, promijeniti poslije pandemije.

Osobno je opasno

Nakon pandemije gripe iz 1918., korona je postala sablast u našim životima.

Udobnost boravka u prisutnosti druge osobe postaje zamijenjena većom ugodom odsutnosti, posebno onima koje ne poznajemo izbliza. Virtualno postaje polako jedina sigurna komunikacija s vanjskim svijetom i to bez maske. Nažalost, oni koji nemaju lak pristup širokopojasnoj mreži bit će dodatno ugroženi. Paradoks internetske komunikacije je već pojačan: stvara veću udaljenost, da, ali i veću povezanost, jer češće komuniciramo s ljudima koji su fizički sve udaljeniji, koji se zbog te udaljenosti osjećaju sigurnijima.

Domoljublje

Hrvatska je dugo izjednačavala domoljublje s oružanim snagama i pobjedom nad velikosrpskom agresijom. Ali ne možete pucati u virus. Oni koji su na prvoj crti borbe protiv tog opasnog neprijatelja čovječanstva nisu  više ročnici, dobrovoljci ili mobilizirani vojnici. Sad su to naši liječnici, medicinske sestre, farmaceuti, učitelji, njegovatelji, trgovci, komunalni radnici, vlasnici poduzeća i njihovi zaposlenici.

Kad sve bude rečeno i učinjeno, a korona iza nas, možda ćemo njihovu žrtvu prepoznati kao istinsko domoljublje, pozdravljajući naše liječnike i medicinske sestre, okupljajući se i govoreći: Hvala vam na usluzi, kao što to sada činimo za vojne veterane. Dat ćemo im sva prava, iako ratuju protiv nevidljivog neprijatelja, raditi kipove i imati praznike za novu klasu ljudi koji svoje zdravlje i svoje živote žrtvuju za naše.

Svaka radnica na blagajni, doslovno, na prvoj je crti bojišta. Možda ćemo patriotizam početi shvaćati kao njegovanje života u svojoj zajednici umjesto njegova uništavanja u tuđoj i življenja u aoristu, bez pogleda u budućnost. Možda će ovaj užasni nered i strah dovesti do veće odgovornosti u zajednici i ljubavi prema čovjeku. Možda čak demilitarizirati domoljublje.

Osobe s invaliditetom

Osobe s invaliditetom imaju daleko veći rizik da završe fatalno ako ih pogodi nevidljivi neprijatelj. Ta velika skupina ljudi u opravdanom je strahu. Oni koji su i prije pandemije bili bili manje pokretni sad su još više izolirani. Upravo osobe s invaliditetom u velikom broju bile su prisiljene na samoizolaciju  i prije Covida-19. Skupina koja levitira i ni na nebu i na zemlji, ostala je na istom mjestu. Sad su im i njihovi zdravi ukućani potencijalna opasnost.

Konvencije i ostali dokumenti, odavno već, samo su skupine slova bez funkcije, odgovornosti i djelotvornosti po one o kojima govore.

„Ostanimo odgovorni", svojevremeno jasna poruka popuštanja postala je bumerang koji nam se vratio kao Trojanski konj s dozvolom da neprijatelj slobodno probije prve linije obrane. 

Preživjeli smo ratove, elementarne nepogode, političare… preživjet ćemo i ovog nevidljivog tiranina.