3933
Prikaza
1
Komentar
Eleonoru Luketić prvi sam put vidjela u Galeriji 3.14 u Martićevoj ulici, jednog neuobičajeno toplog popodneva u listopadu, kraljevskog držanja i odjevenu u bijelo, kako pažljivo i predano, krpom namočenom u deterdžent, čisti plohe aluminijske skulpture svoga pokojnog muža, legendarnog kipara Stevana Luketića. Podigla je pogled kroz naočale sa šarenim, šik okvirom, i prvo što sam pomislila bilo je "Kako lijepa žena!”. Isto je to morao pomisliti i Stevan Luketić kad je, tamo negdje ranih sedamdesetih, kao 22-godišnja studentica prvi put ušla u njegov atelje u Vlaškoj ulici, piše Maja Hrgović za arteist.hr
Tako su se i radovi Stevana Luketića u stalni postav uklopili prirodnije, organskije nego bilo gdje drugdje: njegove ekspresivne, bodljikave crne skulpture, nastale nakon Drugog svjetskog rata, koje djeluju prijeteće, primordijalno – naglašene su kontrastom sa zafrkanstskim radovima konceptualaca na zidovima – Tomislava Gotovca i gorgonaša.
Luketićeve blistave aluminijske skulpture, određene krutim imperativima geometrije i ponegdje ublažene mekim krivuljama, ovdje komuniciraju s divljim eklekticizmom Vladimira Dodiga Trokuta. Bez te komunikacije nešto bi nedostajalo – ta i Stevan Luketić je bio takav čovjek, komunikativan, društven, intenzivno uronjen u intelektualni krug umjetnika i pisaca koji su se međusobno nadahnjivali.
Stevanu Luketiću ostali smo dužni. S početkom devedesetih gotovo da je postao nevidljiv u hrvatskoj javnosti. Izložbom koja je otvorena 20. listopada (i) Branko Spajić, vlasnik Galerija 3.14, ispravlja tu nepravdu", napisala ja Hrgović.
A, zbog Andrijevčanina Branka Spajića Manjka i Budvađanina Stevana Luketića te njegova 'Spomenika Đuri Đakoviću', ekipa portala SBplus također je bila na otvorenju izložbe. Naime, pored sudjelovanja u reafirmiranju Luketićeva lika i djela, ovdašnjoj javnosti željeli smo predstaviti Spajića te brodske gospodarske, kulturne i političke lidere zainteresirati za nagrađeni rad Spomenika Đuri Đakoviću, svojevremeno, za vrijeme 'nenarodnog režima' naručenog od sarajevske gradske uprave.
U svojih bezmalo šest desetljeća, Branko Spajić Manjak, 'bosonog', prešao je put od andrijevačkog sajmišta (hrv. vašarišta) gdje je 1958. godine rođen, preko Dubrovnika, Splita i Opatije gdje je ugostiteljsku pamet stjecao, do vlasnika 'dnevnog boravka' konceptualne i predkonceptualne umjetnosti smještenog u zagrebačkom Malom Vatikanu, prestižnoj Martićevoj ulici, gdje danas živi i radi kao pripadnik metropolističkog kulturnog establišmenta.
Svojevremeno, pisali smo kako je Tito, nakon što ga je u nekim krugovima ugledna hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarovićprotjerala s Pantovčaka, svoje utočište pronašao upravo u Galeriji 3.14. Naime, tamo je u stalnom postavu izložena njegova bista autora Vojina Bakića, koji se pak proslavio spomenikom Stjepanu Filipoviću, hrvatskom heroju kome se u UN-u klanjaju, a u rodnom Opuzenu ga, sukladno i predsjedničinoj politici, preziru. Svjetski državnici ga veličaju, a Hrvati mu i spomenik minirali.
Dakle, Branko Spajić je u svoju Galeriju smjestio dva velika kipara - poznata po spomenicima maršalu Josipu Brozu Titu, narodnom heroju Stjepanu Filipoviću i generalnom sekretaru Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Đuri Đakoviću - unatoč činjenici da ih veliki Hrvati izrazito ne vole.
Koliko će, zbog promoviranja dva velika hrvatska umjetnika 'sumnjivih krvnih zrnaca' i tri velika hrvatska borca za 'sumnjivu' slobodu, Spajić biti veliki čovjek zagrebačke kulturne scene, a koliko mali Hrvat za 'predsjedničine' ljude, ostaje vidjeti.