Sunce djever i Neva Nevičica je bila slikovnica na kojoj isprva nije željela raditi, smatrajući kako ne zna nacrtati lijepu djevojku i prekrasnog princa. O svemu je vodila računa kroz pažljivo studiranje izvora, a što nije našla - to je izmislila. Imala je dar mašte i uspjela je sve napraviti na svoj način.
SLAVONSKI BROD - Monografija „Cvijeta Job – majstorica minijature“ uistinu je vrijedna, lijepa i bogata, prepuna ilustracija i podataka o životu ove zanimljive umjetnice koja je usko vezana za djela književnice Ivane Brlić-Mažuranić i to na vrlo delikatan i maštovit način.
FB
O ovoj monografiji i umjetnici, čuli smo nešto više u srijedu, 13. studenog 2024., u Interpretacijskom centru Ivana Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu, od dviju njezinih autorica, Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš i to na vrlo domišljat, elokventan način, prilagođen raznolikoj publici - što se učinilo prihvatljivim rješenjem s obzirom na činjenicu kako je u publici bilo i gimnazijalaca – mladih ilustratora za koje je ravnateljica Galerije umjetnina, Romana Tekić istaknula na samom početku kako su u veljači ove godine sudjelovali u zajedničkom projektu uz vodstvo Igora Jurilja te napravili sjajne radove koji su naposljetku završili na bedževima i torbama. Naš grad je bio domaćin sedmog predstavljanja ove knjige i to ne slučajno u mjesecu knjige na 150. rođendan Ivane Brlić-Mažuranić i 100. rođendan Cvijete Job. Upravo sve ove poveznice je spomenula ravnateljica Tekić nakon čega je započelo predstavljanje monografije.
Prvo je o knjizi govorila Branka Hlevnjak - povjesničarka umjetnosti, naglašavajući odmah kako su slikovnice mjesta gdje se mašta budi na najvećoj razini i uzbudljivo na svakoj razini. Osvrnuvši se na Tolkienove riječi da ne želi ilustracije vlastitih knjiga kako bi svatko sam mogao ilustrirati i vidjeti slike za sebe u mašti, zaključila je: slika nosi tisuću riječi uputivši sve prisutne na onu „adresu” o kojoj je riječ - na Cvijetu Job i njezin angažman jer „nije dobro zanemariti one koji oslikavaju ono što pisci pišu jer zapravo ilustratori ne kopiraju sasvim riječi već ih interpretiraju. Svaki slikar i svaki ilustrator doživljava riječi na svoj način“. Odmah smo potom doznali kako je Cvijeta Job zapravo vezana za poslijeratno vrijeme, što je uvelike oblikovalo njezin život. Početak je bio težak - ratna nesreća, okupacija u Splitu,… snažno su djelovali na nju. Na ove riječi se nadovezala Rhea Ivanuš - povjesničarka, rekavši kako je Cvijeta Job rođena u Beogradu te kako je njezin otac otac Ignjat Job, također bio poznat i priznat umjetnik, a majka Živka Cvetković, podrijetlom Makedonka, bila je učiteljica zbog čega je tada uobičajeno bilo često seljenje.
FB
Cvijeta je imala brata Rastka koji je preminuo i sva je ljubav njezinih roditelja zato bila usredotočena na nju. Često je šetala s ocem dok je majka radila te je u tim šetnjama upijala sve ono što se kasnije nalazilo na njezinim ilustracijama. Vrlo rano počinje slikati, radila je u velikom formatu. Bila je član omladinske organizacije. U strahu za njezin život, šalju je u Šibenik kod prijatelja te se tako spasila. Ona je među prvim omladinkama ušla u jedinice narodnooslobodilačke borbe. Jedno vrijeme radila je kao bolničarka. Svi su znali kako je kćerka Ignjata Joba pa je zato dobivala zadatke na ilustriranju časopisa. Cvijeta Job je ilustrirala naslovnice ili slova u tim partizanskim listovima. Nađena je i karikatura Mussolinija za koju se pretpostavlja da je njezina. Umjetnica u ratu proživljava teške trenutke, suočava se s opasnošću, prolazi ratišta pješice. Kasnije se upoznaje s prvim suprugom kojemu ilustrira njegovu zbirku pjesama. Što se tiče ratnih prilika, važno je spomenuti kako su ostavile u njoj buntovni poriv i želju za protivljenjem standardnim načinima razmišljanja jer je ona samostalna. Upravo ta samostalnost provlači se kroz cijeli život, a to je vidljivo i u bračnim odnosima. Cvijeta Job je ostavila supruga Živka Jeličića nakon što je shvatila kako nemaju zajedničkih interesa te s Balabanićem nalazi zajednički jezik i oni sve zajedno rade po pitanju crtanja i izlaganja. Do kraja je bila lucidna i o njoj su pisali mnogi.
Nadalje, ova Monografija obuhvatila je cijeli život s najvećim akcentom na ilustriranje djela Ivane Brlić - Mažuranić. Nažalost, ono što smo doznali jučer i na što je ukazala ova autorica Monografije jest i činjenica kako je jedan dio njezinih radova izgubljen jer su izdavači tražili da original ostaje njima, ali zato su autorice zahvalne kćerkama koje su pomogle i omogućile da se dio arhive može koristiti.
FB
Nakon ovih riječi o životu Cvijete Job, prisutnima se obratila ponovo Branka Hlevnjak naglasivši kako je Job počela s karikaturom što je jako važno, jer ta izvitoperenost sugerira stvaranje duhovitosti. Isto tako, kod nje je zanimljivo, doznali smo, to što je nakon rata jedan kritičar rekao kako u njezinu stvaralaštvu vidi utjecaj oca Ignjata Joba. Ali, ona nije htjela sličiti na svoga oca, zato je smanjila format i postala naša najveća žena s minijaturama. To je radila do te mjere da je stvorila svoj rukopis. Ona je postavila kompoziciju olovkom nadahnjujući se riječima, bojom je odredila tonove, i nakon toga je tankim kistom radila crne obrise pa onda bijelim kistom i plela je te neke mreže vidljive i karakteristične za vlastiti rukopis. Hlevnjak je spomenula i riječi drugoga kritičara: „Što je ovo? Ova žena je toliko originalna – to je tako bogato, to je tako maštovito, isprepleteno i drugačije!”, dok je na te riječi vezala one drugoga kritičara: „najbolja među svim slikarima, najoriginalnija”.
Njezine prve slikovnice su jednako maestralne. Taktilni dio i njezina čipka svjedoče o veličanstvenosti njezinoga rada. Nažalost, autorska prava u ono vrijeme uopće nisu bila zaštićena, ilustratora pogotovo. Cvijeti Job su nalagali prema ugovorima da sve ostavlja izdavačima, a ona bi dobila jednu knjigu. Njezina veličina je ipak vidljiva od samih početaka kad je krenula i od stranih bajki. Ona nije samo ilustrirala i pričala tekst ilustracijom, nego je radila i iluminaciju: bordure, vinjete, inicijali koji nisu samo obično slovo nego su to još manje minijature bogate sadržajem koji će se odnositi na ono što će uslijediti u tekstu. Dakle, Cvijeta Job je stostruka majstorica ne samo minijature nego i iluminacije. Rukom je crtala slova na naslovnici knjige ovisno o tome kako je osjećala koju priču. Slikovnice temeljene na pričama Ivane Brilić - Mažuranić radila je 12 godina. Dobitnica je mnogih nagrada čak i one najviše koju je dobila '70. godine a smatra se Nobelom za ilustraciju. Krenuvši s humorom i duhovitošću učinila je nevjerojatne ilustracije. Međutim, Sunce djever i Neva Nevičica je bila slikovnica na kojoj isprva nije željela raditi, smatrajući kako ne zna nacrtati lijepu djevojku i prekrasnog princa. Onda su ju izdavači pak nagovorili jer su željeli čitav set Ivane Brlić - Mažuranić te je zato napokon i pristala. O svemu je vodila računa kroz pažljivo studiranje izvora, a što nije našla - to je izmislila. Imala je dar mašte i uspjela je sve napraviti na svoj način. Hlevnjak je nakon toga spomenula „duplerice“ naglasivši njihovu senzacionalnost gdje i bjelina ima veliku i važnu ulogu jer je dala monumentalnost slici.
Onaj zasigurno najsimpatičniji dio jest taj da je Cvijeta Job svugdje umetala malog skrivenog vraga zbog vlastite zabave, ali i zbog želje za tim da nekoga razveseli. To je rezultat te njene buntovne naravi. Na ilustracijama vezanim za ratnu traumu vidljive su Dalmatinke odjevene onako kako se žene ondje više ne odijevaju. Te ilustracije su tako lijepe i upečatljive, ali i toliko ženske zbog njezinog rukopisa koji je moguće uvijek prepoznati bez obzira na to što oslikava: ratnu poeziju, Tisuću jednu noć ili bajke Ivane Brlić - Mažuranić. Interpretativni sadržaj je taj koji nosi priču.
Na pitanje iz publike: koju tehniku je koristila Cvijeta Job saznali smo: temperama, svaku sliku je radila mjesecima, ali je u tome uživala jer je obožavala svoj posao.
Na početku monografije i na samom kraju njezinog jučerašnjeg predstavljanja čuli smo ponešto i o komparaciji oca i kćeri: komparacija je moguća samo s njim jako ranim i s njom jako kasnom - tada su slični po senzibilitetu.
Za kraj, ove zanimljive promotorice i autorice zaželjele su puno mašte i slobode prisutnim učenicima uz još jedan zanimljiv podatak iz života umjetnice: voljela je Brueghela, ali nije voljela klasičnu renesansu jer joj je bila dosadna, dok je kod Van Gogha voljela njegov temperament.
Sve u svemu, vjerujem, kako su prisutni bili zadovoljni. Jer u mjesecu gdje slavimo knjigu, ova se zasigurno ubraja u one koje vrijedi imati u vlastitoj biblioteci.
