3229
Prikaza
0
Komentara
Povremeno objavljujemo članak gostujućeg autora
OD četiri stotine Židova koji su do tog rata živjeli u Slavonskom Brodu, danas je ostala jedna ili dvije obitelji, a samo četiri u Županiji. Jedino sjećanje na brodske Židove ljubomorno krije i čuva naše staro židovsko groblje.
Upravo danas, na židovsku Novu godinu, pokušavam ući u taj prostor, ali ... primjećujem da je zaključan.
Zašto je zaključan, nitko ne zna. Pa zar ne bi javno groblje trebalo biti otvoreno za posjetitelje, rodbinu, prijatelje, umjetnike, povjesničare, etnografe, književnike?
Preskačem zid kao lopov i zločinac jer u našem gradu, čini se, samo tako možete napredovati i postići nešto u životu. Nadam se da gradski dužnosnici ovo neće pročitati.
Sa sobom nosim i PORTRET CECILIA DIAMOND, koji sam joj posvetio, oslikan tehnikom suhih pastela, u čast Cecilije, jer prema našoj kršćanskoj filozofiji i tradiciji sv. Cecilia je zaštitnica umjetnika, pjesnika i glazbenika.
- Draga moja CECILIA, sretna Nova godina. Ovaj portret posvećujem tebi u čast!
Pokajnički stojim kraj njezina groba i kao da sam se malo pomaknuo, okrenuo misli, razgovaram sam sa sobom.
Ispod njezina imena i prezimena primjećujem da joj je djevojačko prezime bilo KLEIN i da je imala i svoju djecu koja su joj sagradili ovu grobnicu. Raspitao sam se kod brodskih povjesničara, nitko ne zna apsolutno ništa o njoj ili njezinoj djeci i obitelji. Potpuno zaboravljeno. Izbrisano iz kolektivnog sjećanja. Pokraj Cecilije ostavljam njezin portret da vidim da nije potpuno zaboravljena.
Tada mi kroz glavu prođu svakakve glupe ideje. Na primjer, neposredno uz grob naše Cecilije, zaštitnice umjetnika, pjesnika i glazbenika, organiziramo večeri poezije i slikanja na kojima se umjetnici, glazbenici, ali samo oni koji se u našem gradu osjećaju kao zapušteno groblje, uznemiruju dok ih bili su sami Židovi i zaboravljeni kao što je zaboravljena Cecilia Diamant.
Uh, jebote, onda bi ovo groblje bilo prepuno za sve nas. Jer, sve se u našem gradu svelo samo na jalovu i mračnu politiku, svi žive i oni koji od politike preživljavaju. A politika je, znate, kurva, dok je umjetnost nešto lijepo, nešto oslobađajuće, pa uopće ne idu zajedno.
Zato odlazim od Cecilije i obilazim groblje. Imam osjećaj straha i užasa. Holokaust u mojoj duši, jer se pored ovih sablasno usamljenih i zapuštenih spomenika osjećam baš kao u kući užasa i strahota, pogotovo kad sam ušao u židovsku kapelu na groblju. Bacam pogled na strop, strop i tu ogromnu rupu u njemu, kao da je probijena kontekstnom bombom. Strop se uskoro urušava. Trčim spasiti svoj život.
Zatim svraćam do groba izvjesnog Marka Fischera. Primjećujem, netko je namjerno počešao oči, ali doslovno ih je bušilicom probušio s fotografije. Ljudi moji, je li ovaj antisemitizam još uvijek živ u našem gradu i nakon toliko godina? U redu, sada je vrijeme za novi portret Marka Fischera.
- Prijatelju Marko, moram ići sad, vidimo se za deset dana. Želim vam sretnu Novu godinu i ne brinite, Darko će vam vratiti lijepe oči.