SIBINJ - Kada čujete sve što sam preživio izazove u Vama emocije. Riječ je o velikoj količini emocija koje mogu otići u krivom smjeru, onom koji nije dobar, koje mogu izazvati gnjev, mržnju, potrebu za osvetom. No potrebno nam je iskustvo oprosta bez kojeg niti u svakodnevici život nije moguć - riječi su Vilima Karlovića, koji je u dvorani u zgradi sibinjske Općine večeras predstavio svoje dopunjeno izdanje knjige i iznio svoje svjedočanstvo o proživljenim strahotama Vukovara i Ovčare.

Vilim Karlović, čovjek je koji je odluku o odlasku u Domovinski rat donio 1. kolovoza 1991. godine kada je na TV vidio izbjeglice u Aljmašu. 

Njegovo svjedočanstvo upriličeno je u sklopu obilježavanja 84. obljetnice Sibinjskih žrtava, dana sjećanja na ubijene seljake odvoračkih sela koji su u trenutku kada su ubijeni imali između 19 i 38 godina i iza kojih je 17 djece ostalo bez očeva. Upravo u toj činjenici stradavanja i borbe za Hrvatsku državu nađena je poveznica i sa Domovinskim ratom u kojem su i Sibinjci dali svoj obol. Zato su s posebnim pijetetom slušali strahote koje je proživio Vilim Karlović, čovjek koji je odluku o odlasku u Domovinski rat donio 1. kolovoza 1991. godine kada je na TV vidio izbjeglice u Aljmašu. Tada je već bio oženjen suprugom Vlatkom s kojom je u ožujku te iste godine dobio sina Zvonimira, prvog od ukupno šest sinova koliko ih imaju.

- Prije toga, za mene prijelomnog, trenutka  dogodili su se Pakrac, 'Krvavi Uskrs?, stradanje policajaca u Borovom naselju. No, niti ja kao i velika većina nas nekako još nismo vjerovali da će nam doći takav rat. Odustao sam od svoje ideje da kao kick boxing borac odem van i stvorim karijeru. Umjesto toga prijavio sam se u 1. Gardijsku brigadu, izrazio, s još nekolicinom svojih suboraca želju za odlaskom u Vukovar, i tamo otišao 30. rujna 1991. godine - započeo je svoju priču Vilim, koji kaže kako su u Vukovar ušli 1. listopada kao zadnja borbena skupina koja je stigla u grad.

'Bili smo šokirani onim što smo vidjeli u Vukovaru'

Već na samom početku shvatio je da se tu vode borbe u kakvima do tada nije sudjelovao. Vukovar je na njega, od svih ratišta kojima je kasnije prošao, ostavio najveći utisak. O strahotama koje su vidjeli i šoku koji je na njih ostavio taj prvi susret s gradom herojom i bitkama koje su se tamo vodile možda ponajbolje govori podatak da je na Sajmištu, odnosno obilaznici prema Bogdanovcima, kamo su prebačeni sa Silosa, od njih 157. ero koliko ih je bilo 19. listopada kada je tamo stigao, nepunih mjesec dana kasnije ostao puno manji broj. - Tog 12. studenog preko Vuke prema središtu grada povuklo se svega nas 30 živih i neranjenih - kazao je Vilim dodavši da je u knjizi te borbe opisao na 20, od ukupno 403 stranice koliko ih dopunjeno izdanje sadrži.

Unatoč svim nastojanjima da se grad obrani u tome nisu uspjeli i u jednom trenutku, kada je trebalo donijeti odluku ići u proboj ili ne, Vilim i četvorica njegovih suboraca donijeli su odluku ostaviti oružje u jednoj od kuća te ući u vukovarsku bolnicu. - Do tada smo u posjet našim ranjenim suborcima dolazili s oružjem. No na zahtjev bolničkog osoblja, sasvim razumljivo, ovaj puta to nismo mogli učiniti. Nakon što smo se 'pozdravili' s našim puškama ušli smo u bolnicu i to mi je bio jedan od težih trenutaka. Ulaziš unutra, gledaš sve te ranjene, žene, djecu i shvaćaš da ih više ne štitiš. Da ne štitiš nikoga. Ostaje ti samo molitva i vapaj Bogu - kazao je Karlović, koji se, kao i ostali, nadao da će se iz bolnice izvući na slobodni teritorij.

Čak su i prvi trenutci tog 20. studenog kada je počela predaja i kada su ih preuzimali i vodili vojnici JNA slutili na dobro. Potrpali su ih u pet autobusa, odveli u vojarnu, i činilo se kako će ih vojska ipak zaštiti od pripadnika četničkih postrojbi koji su im dovikivali kako im se bliži kraj. Niti u najgorim snovima nisu mogli sanjati što ih zapravo čeka. Kao što tada nisu znali niti za Odluku o predaji zarobljenika od strane JNA lokalnim vlastima SAO krajine. 

 Upravo ta Ruma bila mi je slamka spasa za koju sam se pokušavao uhvatiti. Tamo sam kod tatinog prijatelja znao boraviti, ispostavilo se da je taj vojnik prvi susjed tih ljudi kod kojih sam znao ići i molio sam ga da me spasi, no kazao mi je kako nema šanse i da ne može. 

Autobusima su prebačeni iz vojarne na Ovčaru. Pred hangarima ih je čekao špalir pripadnika četničkih formacija koji su se iživljavali nad njima. - Na tom putu od autobusa prema hangaru prilazili su nam vojnici JNA, raspitivali se o nama i meni je pristupio jedan pitavši me odakle sam. Kada sam rekao da sam iz Zagreba, počeo me vrijeđati i rekao mi: 'Budalo tebe će ovdje ubiti i baciti u jamu, a ja za dva tri dana idem u Rumu.' Upravo ta Ruma bila mi je slamka spasa za koju sam se pokušavao uhvatiti. Tamo sam kod tatinog prijatelja znao boraviti, ispostavilo se da je taj vojnik prvi susjed tih ljudi kod kojih sam znao ići i molio sam ga da me spasi, no kazao mi je kako nema šanse i da ne može - prisjetio se Vilim kazavši kako je u tom trenutku uslijedilo oduzimanje stvari, batinanje, a njemu je pred očima bila tek bjelina naopako okrenute fotografije koja je ispala iz njegova novčanika, a na kojoj su se nalazili njegov sin i trudna supruga. Bili su to trenutci u kojima se, kako je sam kazao, opraštao sa svojom obitelji. A onda je odjednom čuo glas onoga vojnika koji je rekao da njega prestanu tući, uzeo ga za rame i od kapetana zatražio da ga spasi pod izlikom kako ga zna od prije. Kapetan mu je to dopustio i rekao je neka ga čuva od četnika. Prije njega iz hangara je izvedeno još šest ljudi.

- Nas sedam je nekih sat vremena stajalo pred hangarom i slušalo što se sve događa unutra. Teško je napisati sve što se tamo moglo čuti i vidjeti. Brutalno su mrcvareni, a mi smo mogli čuti kako unutra ljudima pucaju kosti kao grane. Pred kraj dana krenuli su nas popisati i kada sam ušao unutra moj pogled se sreo s pogledom branitelja Olivera Jovanovića koji je bio izmrcvaren i kože popucale od udaraca tankim lancima. Bilo me sram što sam bio sretan jer ću se spasiti. Mislio sam kako je jedino pošteno i pravedno da završim s njima, i dugo me to proganjalo, ta krivnja, taj osjećaj izdaje koji sam danas pomirio u sebi svjestan da sam odabran kako bi bio svjedok istine - kazao je Vilim, koji je sa šestoricom odabranih prebačen s ovčare u skladište u kojem su bili izloženi stalnim prijetnjama četnika od kojih ih je, kazao je, spasio Jezdimir Stanković. Nakon toga odlaze u Velepromet.

Ne smijemo dozvoliti da Velepromet postane drugi Jasenovac'

- Tamo je stradao veliki broj naših ljudi. No ono što je bitno naglasiti je kako nam se kod Veleprometa ne smije dogoditi Jasenovac. Naime, postoje nekakva nagađanja kako je tamo ubijeno 700 do 800 ljudi, a riječ je o njih oko 120, no i to je previše tim više što je svako smaknuće bilo jako teško - ispričao je Vilim koji je upravo tamo bio najbliži smrti. - Po mene su došla njih trojica i odveli me u kuću u kojoj je bilo još 20 četnika. Posjeli su me za stol sa Belgijom i Smiljanom Čičom, iza mene je s puškom bio Čedo, a preko puta mene Daca. Morao sam sjediti na stolici s rukama iza leđa dok su me palili upaljačima, svijećama, prijetili kako će mi odrezati uši, nos, jezik, zaklati me. U jednom trenutku Daca ih je počela nagovarati da me siluju. Sve sam nekako u svojoj glavi posložio i pomirio se s tim da ću izdržati tih deset do 15 sekundi boli. Sve osim silovanja do kojeg na kraju nije došlo. Bio sam siguran da me idu ubiti i iz mene je potekao glasan vapaj kojim sam molio Boga da mi oprosti moje grijehe i primi moju dušu. I onda su odjednom došla druga dva četnika, sukobili se s mojim zlostavljačima za moj život. To je bilo Božje čudo. Zgrabili su me i odveli su me u svoju komandu. Obavijestili su neke oficire što se sve tamo događa, vraćamo se na Velepromet gdje je onda organizirano da nas prebace u vojarnu odakle smo sutradan prebačeni u logor u Sremsku Mitrovicu gdje sam proveo šest mjeseci - ispričao je Karlović, koji se po povratku iz logora, nakon tri i pol mjeseca bolovanja vratio u postrojbu i obišao sva hrvatska ratišta.

- Ne želim time nikoga pravdati ali to što se moglo vidjeti u očima tih ljudi koji su nas zlostavljali bilo je čisto zlo. Kada sam vidio kolika je količina te mržnje bila tamo došlo je nešto što i dan danas pamtim i nosim i mislim i vjerujem: to ne može biti mržnja čovjeka prema čovjeku, naroda prema narodu, ovo je čisto očitovanje zla u tim ljudima - kazao je Karlović, naglasivši kako nema prostora za kolektivnu mržnju. - Vi morate biti svjesni da se 11 tisuća srba borilo u Domovinskom ratu za Hrvatsku. Da ima u tom narodu dobrih i kvalitetnih ljudi i da čovjek mora spoznati važnost oprosta na koji ga poziva i vjera. Pitanje je živimo li mi neoprost ili je oprost u nama, jedno je od temeljnih pitanja koje je Karlović uputio s ove tribine ilustrirajući ga podatkom kako od mirne reintegracije Vukovara do danas nije zabilježen niti jedan slučaj osvete žrtve počiniteljima koji su se tih prvih godina šetali i prolazili pokraj ljudi kojima su u ratu nanosili zlo.

U posljednjih 40 godina prema podatcima HZZO u Hrvatskoj je ubijeno 836 tisuća nerođene djece. U Vukovaru kroz godinu i pol ubiju cijelu jednu Ovčaru.

 'Moj pogled na oprost došao je kroz moj grijeh'

- Moj pogled na oprost došao je kroz moj grijeh. Znam koliko sam griješio i koliko sam bio spreman na grijeh i u koliko me Bog spriječio da ne počinim sve ono što sam i bio u stanju učiniti. Oprost isto tako ne znači ignorirati zlo, ne znači biti ravnodušan prema zlu, dapače zlo treba prozvati. Ja sam sudjelovao u šest procesa u Haagu i tri puta sam bio svjedok u Beogradu i uvijek sam govorio ono što se događalo. Tako i mi trebamo uvijek ostati u toj jednoj pravednosti i istini što se tiče praštanja - poručio je Vilim, koji je iz Sibinja poslao još jednu poruku.

- U posljednjih 40 godina prema podatcima HZZO u Hrvatskoj je ubijeno 836 tisuća nerođene djece. U Vukovaru kroz godinu i pol ubiju cijelu jednu Ovčaru. Čak 70 posto abortusa događa se u kršćanskim obiteljima kod trećeg djeteta. Ako znamo da je to samo vrh ledene sante onda je jasno da smo mi Hrvati ubili daleko više djece nego li su nas poubijali u ovome ratu. Pa tko smo onda mi da ne oprostimo Srbima. Odakle nam to pravo da im ne oprostimo, kada naša država, naša Hrvatska opstaje ili pada upravo na pitanju natalitetne politike - poručio je Karlović, koji do sada svoje svjedočanstvo održao više od 700 puta.

Osnovao je i svoju tvrtku te putem internet prodaje uz svoju, zainteresiranima nudi i knjigu Gorana Hillera iz Slavonskog Broda, a o čijoj smo sudbini na SBplusu pisali OVDJE.