Nakon dugogodišnjeg odugovlačenja pobunjenih Srba, koji su smatrali da i dalje mogu diktirati uvjete, hrvatske su vlasti bile prisiljene na vojno oslobađanje okupiranog teritorija zapadne Slavonije. Iskoristile su za to pogodan trenutak i 1. svibnja 1995. krenule u napad, tijekom kojega su hrvatske Oružane snage u samo tri dana razbile 18. korpus Srpske vojske Krajine (SVK). Želeći utvrditi uzroke i krivce koji su doveli do teškoga vojnog poraza u operaciji Bljesak, vodstvo pobunjenih Srba krenulo je u detaljnu analizu događaja u zapadnoj Slavoniji, što je na kraju završilo s različitim mišljenjima, međusobnim optužbama i svaljivanjem krivnje jednih na druge. Radi toga su osnovane dvije komisije: Državna komisija za utvrđivanje uzroka i načina pada Z. Slavonije i Komisija za utvrđivanje odgovornosti vojne organizacije za pad Z. Slavonije, koje utvrđuju odgovornost lokalnih vojnih i civilnih vlasti te vodećih krajinskih dužnosnika za pretrpljeni poraz. No, uzroci poraza pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji nisu odraz jednog trenutka, već dugotrajnog procesa. S jedne strane treba ih tražiti u dobroj pripremi i snazi hrvatskih Oružanih snaga, a s druge strane u siromaštvu, rasulu i nesuglasicama među pobunjenim Srbima, koji su u sukobu pokazali potpunu nemoć.

Vodstvo pobunjenih Srba krenulo je u detaljnu analizu događaja u zapadnoj Slavoniji, što je na kraju završilo s različitim mišljenjima, međusobnim optužbama i svaljivanjem krivnje jednih na druge.

Prije osvrta na dokumente "Republike Srpske Krajine" o operaciji Bljesak, treba podsjetiti na stanje u UNPA sektoru Zapad, odnosno na okupiranom području Republike Hrvatske (RH), uoči operacije. Kad je 3. siječnja 1992. na snagu stupilo Sarajevsko primirje, sukobi na području zapadne Slavonije su zaustavljeni, čime je oko 600 km2 teritorija ostalo pod srpskom okupacijom. Prema svojem "Statutu", proglašenom 18. travnja 1992. u Okučanima, "Srpska oblast Zapadna Slavonija" bila je teritorijalna jedinica u "Republici Srpskoj Krajini". Sastojala se od općine Okučani, novoformirane općine od "srpskog povijesnog i etničkog prostora Novske i Nove Gradiške", i općine Pakrac, čiji je teritorij dijelom ostao pod hrvatskom vlašću. Pripadale su joj i "srpske" općine Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina, koje su potpuno bile pod hrvatskom vlašću. Zadaću obrane okupiranog teritorija zapadne Slavonije imao je 18. korpus SVK, formiran nakon organizacijsko-formacijskih promjena u vojsci pobunjenih Srba u listopadu i studenom 1992. godine. Na okupiranom području živjelo je u vrlo teškim uvjetima od 23 000 do 29 000 stanovnika.

Otvaranjem autoceste 21. prosinca 1994., nakon sklapanja sporazuma između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba 2. prosinca 1994., došlo je do postupne normalizacije odnosa između RH i pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji. Pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom na okupiranom području, ali i željom da vide članove svojih obitelji, Srbi s tog područja počeli su masovno dolaziti na slobodni hrvatski teritorij, tražeći pritom i domovnice, koje su bez problema dobivali. Dokumenti svjedoče o tome da su mnogi Srbi, uz potporu ili aktivno sudjelovanje najviših predstavnika krajinskih vlasti, a neki srpski zapovjednici drže i uz hrvatski poticaj, bili uključeni u šverc gorivom, koje su nabavljali na slobodnom teritoriju RH. Analizirajući situaciju nakon pretrpljenog poraza, dužnosnici pobunjenih Srba primijetili su da je otvaranjem autoceste narušen srpski sustav obrane, a da je stanje dodatno otežavalo curenje sigurnosnih informacija hrvatskim tijelima vlasti, zaključivši da je otvaranje autoceste, ponajprije iz sigurnosnih razloga, bila kobna pogreška.

No, s obzirom na to da je, uz oružane incidente, neposredan povod za operaciju bilo zatvaranje autoceste i odbijanje srpske strane da je opet otvori, srpski dužnosnici su nakon poraza u Bljesku mnogo raspravljali o tome tko je odgovoran za odluku o neotvaranju autoceste. Ispostavilo se da je takvu odluku donio Milan Martić u dogovoru sa zapovjednikom SVK, generalom Milanom Čeleketićem, uz potporu Glavnog štaba, koji je smatrao da će "prisutne jake snage HV-a" otvaranjem autoceste doći u još povoljniji operativno-taktički položaj. Pritom se ističe da je njihovu odluku proveo zapovjednik 18. korpusa SVK, pukovnik Lazo Babić, koji takve tvrdnje oštro negira. On ističe da do ''hrvatske agresije" ne bi bilo ni došlo da je otvorena autocesta, za što se i sam zalagao, optužujući pritom Glavni štab da je "jedini mogao narediti otvaranje ceste, ali to nije učinio". Spomenuti dokumenti pokazuju da su se za otvaranje autoceste i pregovore s hrvatskim vlastima (zbog trenutačnih okolnosti- op. a.) zalagali "ministar obrane" pukovnik Rade Tanjga i "premijer" Borislav Mikelić, koji optužuje "ratoborne Srbe" (Martića i Čeleketića- op. a.) za zatvaranje ceste, čime je Republici Hrvatskoj pružen povod za napad.

Prema ratnom planu "Gvozd" iz veljače 1995., 18. korpus SVK trebao je "odsudnom i aktivnom obranom spriječiti prodor ustaških snaga u njegovu zonu obrane, uništiti uklinjene snage i stvoriti uvjete za napad prema etničkim srpskim prostorima, s težištem na pravcu Lipik-Pakrac-Daruvar". Trebao se odlučno braniti tri do pet dana, što bi drugim jedinicama omogućilo izvođenje ofenzivnih akcija s ciljem zauzimanja hrvatskih teritorija, koji bi poslužili kao kompenzacija za eventualni gubitak zapadne Slavonije. Vojni i civilni dužnosnici pobunjenih Srba bili su upoznati s točnim vremenom početka hrvatskog napada, jer su s više strana dobili informacije. No, te su podatke dobili prekasno, a nisu ih ni shvatili ozbiljno. Iako su njihovi vojni zapovjednici naglašavali spremnost, ističući kako je, zbog napetosti oko autoceste, već 28/29. travnja 1995. naređena mobilizacija (pitanje je u kojem je opsegu uopće provedena), pobunjeni Srbi dočekali su hrvatski napad u velikoj mjeri nepripremljeni i opterećeni brojnim problemima. U dokumentima se ističe slaba obučenost i uvježbanost vojnika, koji su dodatno bili opterećeni podjelama i sukobima u političkom vrhu svoje paradržave, nedostatak zapovjednog kadra te "nepostojanje usuglašenosti i zajedničkog djelovanja jedinica po pravcu, mjestu, vremenu i cilju". Problem je bila i dobna struktura vojnika te slaba popunjenost jedinica. Svi ti problemi doveli su do pada morala i obrambenih mogućnosti srpskih vojnika. Kao dodatni se problem spominju i međusobni sukobi između domaćih Srba i Srba izbjeglih "s teritorija pod ustaškom vlašću", koji su činili oko 70% jedinica, te neslaganje i sukobi između vojnih i civilnih vlasti, što je, uz prisutnu sumnju i defetizam dijela boraca, iseljavanje, pa čak i spominjanje mirne reintegracije, pridonijelo njihovu brzom porazu. Analiza koju je vodstvo pobunjenih Srba provelo nakon poraza navodi na zaključak da 18. korpus SVK, zbog brojnih teškoća u kojima se našao, nije mogao jamčiti sigurnost srpskom narodu na području zapadne Slavonije.

U dokumentima se ističe slaba obučenost i uvježbanost vojnika, koji su dodatno bili opterećeni podjelama i sukobima u političkom vrhu svoje paradržave, nedostatak zapovjednog kadra.

Nasuprot tome, u spomenutoj analizi navodi se dugo i pomno planiranje i pripremanje hrvatskog napada. Posebno se ističe detaljno prikupljanje podataka o srpskim položajima, pri čemu su "korišteni diverzanti HV-a, ali i pripadnici UNPROFOR-a, lokalno stanovništvo i šverceri". Ne očekujući napad većih razmjera, dio pobunjenih Srba bio je potpuno iznenađen snagom, odlučnošću, načinom i taktikom izvođenja hrvatskog napada. Analizom srpskih dokumenata može se zaključiti da su, osim na području Pakraca, hrvatske snage brzo i kontinuirano napredovale, slamajući otpor pobunjenih Srba. U njima se ističe poučnost suradnje HV-a i snaga MUP-a te dobro pripremljena i dosljedno realizirana hrvatska propagandno-psihološka djelatnost. Navodi se i da se, u pripremi i tijekom samih borbi, HV koristio petom kolonom, koju su činili "lojalni Hrvati" i, još brojniji, lokalni Srbi, a spominju se i brojna lukavstva. Općenito je odnos prema svemu hrvatskom i Hrvatima, koji se u srpskim dokumentima redovito poistovjećuju s ustašama, vrlo negativan, a katkad prerasta i u otvorenu mržnju.

U analizi uzroka poraza raspravlja se i o razlozima "pada Jasenovca", koji je prema vojnom rasporedu pobunjenih Srba branila "Taktička grupa 1" sa zapovjednikom potpukovnikom Borivojem Pavlovićem. Zbog nespremnosti i malobrojnosti, ona nije pružila ozbiljniji otpor, a na početku sukoba ni njezin zapovjednik ni njegov zamjenik nisu se nalazili na zapovjednom mjestu, čime su pridonijeli općem rasulu i panici u jedinici, tako da su hrvatske snage ušle u Jasenovac 1. svibnja 1995. u 13 sati. Dokumenti pokazuju i da je, želeći sakriti svoju odgovornost za brzi poraz, zapovjedništvo "TG 1" krivotvorilo ratni dnevnik, u kojemu se, uz iscrpan opis sukoba i povlačenja, navodi da je Jasenovac branjen do 15 sati i da je odbijeno više hrvatskih pokušaja forsiranja Save prema Uštici, što ne odgovara istini. Pišući o borbama, u srpskim se izvještajima odmah pojavljuju dezinformacije o rušenju spomenika na Spomen-području Jasenovac, čime se hrvatske vojnike željelo poistovjetiti s ustašama te ocrniti pred svjetskom javnošću. Uostalom, u te srpske dezinformacije uvjerio se i američki veleposlanik u RH, Peter Galbraith kada je 8. svibnja 1995. posjetio Jasenovac i vidio razrušenu katoličku i nedirnutu pravoslavnu crkvu.

Iz sadržaja dokumenata može se zaključiti da su pobunjeni Srbi jači otpor pružili samo u prijepodnevnim satima 1. svibnja 1995., a da je onda obrana popustila te su vojnici, kako bi pomogli u evakuaciji svojih obitelji i zbog straha od okruženja, počeli napuštati položaje, što se tijekom dana pretvorilo u opću bježaniju i kaos. Nakon popuštanja prvih crta, pobunjeni Srbi pokušali su organizirati drugu liniju obrane, koju, unatoč naporima pojedinih zapovjednika, zbog općeg kaosa u njihovim redovima i brzog napredovanja hrvatskih snaga, nisu uspjeli uspostaviti. Tako je već prvog dana sukoba pokrenuta velika kolona izbjeglica, u kojoj je, osim žena, staraca i djece, bilo i mnogo vojno sposobnih (i naoružanih- op. a.) muškaraca. Iako se u nekim dokumentima to pokušalo "uljepšati" ili prikriti, izvlačenje poraženih srpskih jedinica i civila na područje Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom bilo je neorganizirano, popraćeno panikom i rasulom, u kojemu nitko nije znao ni brojno stanje ljudstva. Među poraženim srpskim vojnicima vladala je razočaranost i apatija. Zapovjednici, koji se nisu smjeli pojaviti pred narodom, međusobno su se optuživali. Nakon izvlačenja srpskih vojnika južno od Save, vojna policija bosanskih Srba, uz obrazloženje da se nalaze "na tuđem teritoriju", počela ih je hapsiti, oduzimati im oružje i borbenu tehniku, pa čak i tući ih pendrecima, što je potaknulo njihovo masovno iseljavanje, uglavnom prema istočnoj Slavoniji i Srbiji.

Suočeni s teškim porazom, pobunjeni Srbi pribjegli su terorističkim metodama te su 2. i 3. svibnja 1995., uz druge gradove, raketirali i glavni grad RH Zagreb, ubivši pritom sedmero i ranivši 176 civila.

Većina pobunjenih Srba i stanovnika napustila je područje zapadne Slavonije prije dolaska HV-a. S područja Pakraca, iako nisu bili prisiljeni na to, većina njih otišla je tijekom svibnja i lipnja 1995. godine. Uzroke tome treba tražiti u njihovu strahu i nepovjerenju prema hrvatskim vlastima te činjenici da velika većina njih nije željela prihvatiti i priznati hrvatsku vlast. Uostalom, razmišljanja većine pobunjenih Srba o životu u RH možda najbolje oslikavaju riječi Milana Martića, koji je, govoreći o Planu Z-4, na zasjedanju Skupštine pobunjenih Srba u veljači 1995. u Kninu izjavio: "Zar da pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj - zar bi to bio život?"