SLAVONSKI BROD - Satiričko kazalište mladih iz Slavonskog Broda trijumfiralo je na 14. Komedija festu u Bjelovaru, gdje je predstava "Šuma Striborova" Satiričkog kazališta mladih osvojila nagrade za najbolju predstavu, prema ocjeni stručnog žirija i publike. Također, Matej Safundžić dobio je posebno priznanje za svoj dramsko-pedagoški rad s djecom i mladima. 

N.K./PLUS

Glumac i redatelj Safundžić, koji je tijekom svoje karijere bio povezan s brojnim kazališnim inicijativama u Slavonskom Brodu, posebno se ističe dugogodišnjim radom u Kazališnoj družini Ivana Brlić-Mažuranić, kao i osnivanjem umjetničke organizacije "Slavonski Brodvej" u suradnji s kolegom Lukom Stilinovićem. Također je bio aktivan sudionik REUME, festivala koji okuplja mlade kazališne entuzijaste iz regije, na kojem je surađivao s glumcem Andrijom Krištofom. PlusPortal je, povodom svih ovih aktivnosti te uzimajući u obzir i osvojenu nagradu, odlučio porazgovarati s mladim glumcem, a u nastavku donosimo intervju.

Matej, možete li nas provesti kroz svoj osobni put u glumu? Kako ste se odlučili baviti ovim umjetničkim izričajem i tko je na Vas najviše utjecao? Recite nam nešto o periodu studiranja na Akademiji. 

Ja sam se u glumi našao, kako ja to volim reći, slučajno, i to kroz kazalište. U drugom razredu srednje škole počeo sam se malo baviti snimanjem sa svojim prijateljem. Mi smo se tada zabavljali, snimali filmiće, a moj ujak je to vidio i pitao me bih li htio probati ući u kazalište. Njegov kolega je tada taman bio došao u Satiričko kazalište, pa sam rekao sebi: 'Idem probati.' Došao sam na prvu probu, odmah se zaljubio, a ostalo je, kako kažu, povijest. Što se tiče mog puta i utjecaja, uvijek sam bio veliki poklonik filma. Volim glumce poput Willa Smitha i Denzela Washingtona i oduvijek sam sanjao o tome da jednog dana budem u Hollywoodu. No, kako sam postajao stariji, shvaćao sam da me više privlači režija, nego sama gluma. Kad sam krenuo studirati u Osijeku, tamo nije bilo programa za režiju, već samo gluma i lutkarstvo. Ipak, želio sam ići u Osijek zbog profesora Roberta Raponje, kojeg sam ranije upoznao i od kojeg sam htio učiti. Svoj put na Akademiji u Osijeku započeo sam odmah nakon srednje škole, s 18 godina, 2011. godine. Meni je to bilo predivno iskustvo. Osijek sam obožavao, kao i profesore na Akademiji. Radilo se puno, praktički od jutra do mraka, svaki dan, ali meni to nije smetalo. Ja sam osoba koja, kad me nešto zanima, mogu raditi stalno, bez da spavam i uživam u tome. Čak sam se i na prijemnom ispitu, koji mnogi doživljavaju kao stresno iskustvo, sjajno proveo. To je bio možda najljepši tjedan u mom životu, jer smo se igrali, učili kroz igru i ja sam uživao u svakom trenutku. Nakon tri godine studiranja, vratio sam se u Slavonski Brod zbog nekih obećanja, ali te prilike se nikada nisu ostvarile. Sada, deset godina kasnije, teško mi je vratiti se u tu akademsku rutinu, pogotovo uz posao koji sada imam. Ipak, volio bih završiti magisterij, možda zbog budućnosti, zato što vidim sebe jednog dana kako vodim neki kulturni centar ili nešto slično. Godinama sam se sve više okretao režiji, pogotovo u radu s mladima. Rad s mladima me ispunjava i tu se najviše pronalazim. Iako je moj vrhovni cilj snimanje filmova, ne znam još kako će se to razvijati. U ovom trenutku, više sam usmjeren na rad u kazalištu. Što se tiče pitanja može li se nešto veliko ostvariti u Slavonskom Brodu, mislim da bih morao otići dalje ako bih htio napraviti nešto veće u filmskom svijetu. Ipak, snimili smo kratki film pod nazivom "Čuvar" u Slavonskom Brodu, gdje Dora Pejić i ja igramo glavne uloge. Film je trenutno u montaži i trebao bi biti uskoro gotov. Što se tiče potencijala Slavonskog Broda za profesionalno kazalište, mislim da grad ima velike mogućnosti. Imamo zgrade, kao što su kazalište i Hrvatski dom, koje su u fazi uređenja, a imamo i talentirane ljude koji su se profesionalno posvetili kazalištu. Gradovi poput Požege i Virovitice mudro su krenuli sa zapošljavanjem nekoliko glumaca i polako se širili. Slavonski Brod bi mogao krenuti tim putem, ali za to je potrebno vrijeme i uhodavanje. Trenutno u Slavonskom Brodu radim kao glumac-lutkar u Kazališnoj družini Ivana Brlić-Mažuranić, gdje stalno putujemo i igramo predstave. Također, radim i s amaterima i taj rad s mladima me posebno ispunjava. Osjećam da tu, s njima, punim svoje baterije. Volio bih jednog dana raditi s mladima na kontinuiranim radionicama i projektima, jer smatram da je važno imati platformu za sve uzraste, od osnovne škole pa sve do starijih generacija.

N.K./PLUS

Koje su najveće prepreke s kojima ste se susretali kao glumac i kako ste kroz njih rasli i usavršavali svoj glumački izraz?

Najveća prepreka za mene osobno bila je činjenica da sam se stacionirao u Slavonskom Brodu. Ne mogu reći da Brod nema nikakvog sluha za kulturu, daleko od toga, ali mislim da može puno, puno više. Kad čujem kako neki manji gradovi, poput Požege ili Virovitice, imaju profesionalna kazališta, a mi nemamo, pitam se u čemu je problem. No, ja sam tvrdoglav, volim ići glavom kroz zid, boriti se protiv vjetrenjača, pa sam rekao: 'Ne, ne, ne, ja ću nama otvoriti kazalište.' Na kraju, to se nije dogodilo. Osnovali smo Brodvej, ali to je umjetnička organizacija, nije gradsko kazalište. Cilj Brodveja bio je jednostavno pružiti platformu za rad. Brodvej jednog dana može postati profesionalno kazalište, ali meni nije važno tko će to postići. Ako netko otvori gradsko kazalište, ne mora Brodvej biti dio toga. Uvijek sam osjećao da privatna osoba teško može prodati predstavu, pa smo osnovali umjetničku organizaciju s ciljem kako bi se olakšalo predstavljanje i izvođenje predstava. Ideja umjetničkih organizacija je da se svaki novi projekt radi s novim ljudima, a plaća pritom nije ključna. Osnivanje umjetničke organizacije je relativno jednostavno za nas koji smo završili Akademiju. Nakon diplome, Luka Stilinović i ja prijavili smo se u HDDU (Hrvatsko društvo dramskih umjetnika) i automatski smo dobili sve potrebne papire. Unutar mjesec dana smo dobili odobrenje i započeli s radom. Procedura je zapravo bila jednostavnija nego osnivanje udruge, no morate imati HDDU-ovu potvrdu, što možete dobiti ako imate dovoljno projekata iza sebe.

Kako balansirate između privatnog i profesionalnog života u kazališnom svijetu, osobito kada je riječ o angažmanu u amaterskim kazališnim družinama?

Što se tiče balansa između privatnog i profesionalnog života, moram priznati da je to izazovno. Nema fiksnog radnog vremena i kad god radim na nekom projektu u potpunosti se predajem tome. Nekad je teško naći balans između obaveza, ali u konačnici, volim to što radim i uživam u svakom trenutku. Kad dođem kući i dalje razmišljam o poslu, zapravo nastavim raditi. Razvio sam program u kojem radim s amaterima, tako da mi dani često izgledaju ovako: radim do 14-15 sati popodne, a već u 19 sati navečer imam probu s mladima i amaterima. Sutra opet rano ustajem i sve kreće ispočetka. Još jedan problem mi je što sam navikao raditi navečer, tada moj organizam najbolje funkcionira, dok su mi jutra teška i rad do tri poslijepodne me prilično iscrpljuje. Trudim se, ali sam takav tip osobe da kad se uhvatim nečega, dam se u to 100%. Znam da to nije uvijek dobro, ali ne mogu si pomoći. Na primjer, prije dvije godine, kada smo radili na predstavi "Ana", cijelo ljeto smo svaki dan imali probe. Bio sam toliko u tome da me mama nije prepoznavala – bio sam potpuno posvećen projektu, holokaustu, priči "Ane". Rekao sam joj da je to moj proces i da uživam nakon dugo vremena. Volim raditi, volim glumu, ali neki projekti poput "Ane" i "Medvjeda" su me toliko ispunjavali da mi nije smetalo spavati samo tri sata dnevno. Osjećao sam se sjajno jer me rad na tim projektima potpuno ispunjavao. Naravno, kad su projekti manje zanimljivi, puno teže pronalazim taj balans. Teško je naći ravnotežu između profesionalnog i privatnog života, i tko god kaže da je to lako – nije. No, uspijevam u tome primjenjujući ono što sam naučio na Akademiji. Tamo su nas učili kako odvojiti privatno od poslovnog. Mi smo se, primjerice, na Akademiji znali posvađati ili čak potući tijekom nastave, a nakon toga bismo otišli na piće i ponašali se kao da se ništa nije dogodilo. To je bio posao, bilo je u sklopu naših obaveza, ali nismo dopuštali da to utječe na privatne odnose. Tu sam vidio koliko je teško drugima to odvojiti, dok su nas učili da se glumac mora odvojiti od svoje uloge. To je vještina koju sam uspio savladati, iako se ponekad privatno i poslovno isprepliću. Ipak, postoji ta sposobnost da kažem: 'Sada smo prijatelji, ali iduća tri sata radimo zajedno, sada smo na vi i nismo prijatelji.' Često radim s profesorima na projektima, gdje smo navečer kolege glumci na probi, a sutradan su mi opet profesori na Akademiji. Tada se moram prebaciti u formalniji odnos. To prebacivanje je čudno, ali puno naučim iz toga.

Kazališni amaterizam često zahtijeva ogromnu posvećenost i entuzijazam. Kako vi osobno gledate na kazališni amaterizam i kakva je njegova uloga u kulturnom životu zajednice poput Slavonskog Broda?

Kazališni amaterizam za mene predstavlja čistu i iskrenu ljubav prema kazalištu, koja je u srcu svakog mog angažmana. Amaterizam ne donosi ni novac ni slavu, već pruža osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva koje se ne može pronaći nigdje drugdje. Kada si kazališni amater, tvoj trud i posvećenost proizlaze iz strasti, a ne iz materijalnih nagrada i to je ono što ga čini posebnim. Svaka proba je prilika da budeš okružen ljudima koji dijele tu istu ljubav prema kazalištu, što stvara jednu jedinstvenu i podržavajuću zajednicu. U manjoj sredini poput Slavonskog Broda, kazališni amaterizam igra važnu ulogu u kulturnom životu grada. Ovdje se pruža mladima i svim entuzijastima prilika da se kreativno izraze, razviju svoje vještine i otkriju svoje talente. Osobno, kazališni amaterizam pomogao mi je pronaći vlastiti put, a smatram da isti taj put nudi mnogima u zajednici. Kulturna scena manjih gradova ovisi o ovoj energiji koja okuplja ljude i omogućuje im da budu dio nečega većeg, unoseći novu živost i kreativnost. Moje iskustvo u kazališnom amaterizmu, od početaka do danas, oblikovano je radom s izuzetno talentiranim mladim ljudima, što mi je pomoglo zadržati strast i energiju. 

N.K./PLUS

Predstava "Šuma Striborova" osvojila je nagradu za najbolju predstavu na 14. Komedija festu, što je veliki uspjeh za cijeli ansambl. Kako je izgledao rad na ovoj predstavi i što mislite da ju je izdvojilo kao najbolju?

Rad sa mnom je dosta težak jer ja jako puno očekujem od ljudi. Tko radi sa mnom mora biti spreman izdvojiti jako puno svog vremena. Djeca koja su radila na "Šumi Striborovoj" to najbolje znaju jer smo svaku probu, a bilo ih je oko četiri tjedna, ponekad i više, počinjali s barem sat i pol zagrijavanja glasa, vježbi snage, sklekova, čučnjeva i razgibavanja. To je bio uvjet da bismo uopće mogli raditi na predstavi – svaki put su morali biti potpuno spremni i razgibani. Naravno, prvih mjesec i pol dana postojala je velika otpornost prema takvom načinu rada. Pitali su se zašto radimo 50 čučnjeva ili 4 minute planka. Rekao sam im: 'Vidjet ćete kad spojimo dijelove i kada budete vidjeli prvih 15 minuta predstave, shvatit ćete zašto.'. I tako je i bilo. Jednom smo imali priliku odraditi tih 15 minuta u komadu u Centru mladih, a kad su završili, skoro su 'umrli' od napora. Nakon toga su sjeli i rekli: 'Okej, sve nam je jasno, nastavimo raditi.' Znao sam otprilike što ću tražiti od njih jer volim raditi predstave na temelju onoga što glumci mogu ponuditi. Došla nam je Magdalena Čavčić, koja je trenirala gimnastiku osam godina i od tada smo u predstavu ubacili razne akrobatske elemente – predmete, zvijezde i slično. Rekao sam svima: 'Svi ćete to raditi jer će to izgledati predivno, začudno i fantastično na sceni.' Najljepši dio cijelog procesa za mene je bila njihova sinergija i želja za radom. Imali smo probe gotovo svaki dan i ulagali su svoje vrijeme i trud bez zadrške. U predstavi su igrali Ivan Knežević, Magdalena Čavčić, Sara Vujičić, Lucija Vukoje i Dora Pejić – svi su oni doslovno dali krv, znoj i suze. Dora, Ivan i Lucija upravo su završili četvrtu godinu srednje škole i upisali prvu godinu Akademije, dok su Sara i Magdalena u drugom, odnosno, trećem razredu srednje škole. Bili su to mladi ljudi iz različitih razreda, ali izuzetno talentirani i posvećeni. Obožavam njihov rad i njihovu želju, jer znam koliko je teško posvetiti se sat i pol vremena samo zagrijavanju, a onda tek početi raditi na predstavi. No, vjerovali su u moju viziju, koja je na početku zvučala ludo – napraviti komediju od "Šume Striborove". Da sam to rekao bilo kome, vjerujem da bi me savjetovali da to ne radim, ali ja sam htio probati, jer sam već radio dvije-tri verzije "Šume Striborove", pa smo odlučili isprobati nešto drugačije, gotovo cirkusku verziju. Predstava je prikazivala djecu koja se igraju, a kroz igru pričaju priču. Ne znam točno kako, ali ta je vizija uspjela. Margareta Fabićević, koju zovemo Maja, iz Bjelovarskog kazališta pozvala nas je na Komedija Fest. Već godinama surađujem s Majom zato što ona iznimno cijeni moj rad, a ja njezin. Ona vodi fantastičan sustav rada s mladima u Bjelovarskom kazalištu, s 80-90 polaznika godišnje. To je ogroman broj djece i mladih, a ona radi s njima do četvrtog razreda srednje škole. Gledati njihov rad je predivno. Na zatvaranju festivala igrali su svoju predstavu, koja nažalost nije bila komedija, ali je bila izuzetno moćna. Tada sam pomislio: 'To je to, to želim biti za 15 godina – osoba s tom energijom, željom i voljom da radi s mladima.'

Dobitnik ste i posebne nagrade za dramsko-pedagoški rad s djecom i mladima. Koliko vam ovo priznanje znači u profesionalnom smislu, i što vas osobno najviše ispunjava u radu s mlađim generacijama u kazalištu?

Što se tiče te nagrade, osjećaji su mi pomiješani. Bilo je teško prihvatiti tu nagradu. U subotu, negdje oko ponoći, dobio sam poziv od Maje, koja mi je javila da smo dobili nagradu i to za sve tri kategorije. Najviše me pogodila ta nagrada za dramsko-pedagoški rad jer se volim držati u pozadini uspjeha te djece. Njihov uspjeh je i moj uspjeh i obrnuto. To se ne bi moglo dogoditi da nisam imao sjajnu ekipu, prvenstveno Ivana, Doru i Luciju. Oni su bili okosnica svih projekata i da njih nije bilo, ne bi bilo ni te nagrade. Ne volim kad me zovu mentorom, iako su me u početku oslovljavali s 'Vi', brzo smo prešli na 'ti' zato što te riječi nose veliku težinu, a ja sebe trenutno ne smatram dovoljno dobrim, dovoljno jakim ili dovoljno obrazovanim da me netko tako naziva. Za mene, biti mentor znači puno više. Moj mentor, profesor Raponja, utjelovljuje ono što mentor treba biti i unatoč tome što sam tražio od svoje ekipe da me ne zovu tako, njihov osjećaj poštovanja i dalje je ostao. Kad sam dobio to priznanje, pomislio sam: 'I što sad?' Naravno, velika je to čast i osjećam se ponizno, ali to nosi i veliki teret. Sada ne želim u idućem projektu nešto zeznuti. Želim da i sljedeći projekt, ma što god to bilo, bude potvrda toga da radim kvalitetno. Da netko može reći: 'Da, on tako radi, to su prepoznali, i bili su u pravu.' To mi stvarno puno znači, ali ništa od toga nije zbog nagrada. Uvijek sam djecu učio i učit ću ih i dalje da predstave ne radimo zbog nagrada. Ako radimo predstavu samo zbog nagrada, onda je bolje da ju ne radimo uopće. Nagrada, ako dođe, samo je lijepa pohvala, ali mi idemo dalje. Prvo radimo zbog sebe, posebno u amaterskom kazalištu. No, radimo i zbog publike. Bez obzira na to je li to drama ili komedija, znaš zašto u tom trenutku radiš predstavu – želiš publiku rasplakati ili nasmijati, nije važno, ali moraš pružiti publici koja je došla svoj maksimum. Bez obzira na to je li publika platila kartu ili nije, oni su izdvojili dio svog vremena da dođu i ti ih moraš zabaviti, rastužiti ili što god je potrebno, da tih 30-40 minuta ili sat vremena predstave zaborave svoje probleme i odu u neki drugi svijet. Za mene, kazalište je poput odlaska u kino – želim da ljudi, dok predstava traje, zaborave sve svoje brige i presele se u neki drugi svijet. To mi je uvijek cilj kada stvaram predstave. Ova nagrada mi je posebno draga jer dolazi od kazališta koje izuzetno cijenim i koje izvrsno radi dramsku pedagogiju. Dobiti priznanje od njih, za mene je srce puno kao kuća, ali istovremeno nosi i veliki pritisak – kako sada opravdati to priznanje u budućim projektima?