SLAVONSKI BROD - U ponedjeljak, 17. travnja, Slavonski će Brod, kao sjedište Brodsko-posavske županije, biti domaćin velike proslave. U Glazbenoj će školi biti održana svečana sjednica povodom Dana Brodsko-posavske županije i obilježavanja 30 godina od konstituiranja prve županijske Skupštine.

Upravo na taj veliki dan, davne 1993. godine, poznati je slavonskobrodski novinar Silvio Stilinović, recitirao „Zvonimirovu lađu“ Vladimira Nazora. Slušat ćemo je i u ponedjeljak u izvedbi njegova sina, profesionalnog glumca Luke Stilinovića.

Silvio Stilinović, pak, na toj će posebnoj svečanoj sjednici biti među laureatima. Županija će ga, naime, nagraditi „Kovanicom od zlata“ i to za „zapažena ostvarenja u organiziranju profesionalnih i amaterskih kazališta u regiji, rad s mladima te uspješnu novinarsku karijeru osobito za vrijeme Domovinskog rata“.

Kako smo o njegovoj ulozi u popularizaciji kazališta u Slavonskom Brodu i stvaranju čitave nove generacije mladih glumaca ranije već pisali, kolegu Stilinovića zamolili smo neka se prisjeti vremena zbog kojih je i danas sinonim za ratnog izvjestitelja na ovim prostorima. Zanimljiv razgovor u kojemu smo saznali štošta novoga o čovjeku koji od novinarstva nikad nije odustao, pročitajte u nastavku.

Koliko ste godina imali kada ste, kao novinar, počeli pratiti ratna zbivanja u Slavonskom Brodu i okolici?

Imao sam tada 25 godina. Točno trideset manje. Kad čujem čuvenu floskulu „Gdje si bio '91.?“, imam protupitanje na nju koje glasi „A gdje si ti bio devedesete?“. Jer, za mene je to sve počelo upravo tad - ulascima vojnih vozila u Slavonski Brod. Tad sam se vratio iz Zagreba, sa studija sociologije. Vidio sam što se događa, tu mi je bila cijela obitelj te cura koja mi je kasnije postala supruga. Imao sam potrebu vratiti se. Počeo sam raditi na tadašnjem hrvatskom Radio Brodu, gdje sam već od '86. radio kao honorarac i suradnik. Trebali su ljude. U nekom trenutku sam postao profesionalac, kad se već žestoko pucalo po Brodu.

Mi smo, između ostalog, služili kao servis Hrvatskoj radioteleviziji. Kolegica Karolina Bognar je tad radila baš na televiziji, a mi smo se redovito izmjenjivali u izvješćima za nacionalnu televiziju. Kako su sve komunikacije bile porušene, naša tehnika i šef tehnike Franjo Herceg su čuda radili da bi Brod uopće bio spojen s HRT-om ili prenosio nečije signale koji su tada život značili. Do lipnja '93. bio sam na Radio Brodu, baveći se za to doba opasnim zanimanjem. Povremeno sam odlazio i na ratišta.

Kako je tih godina izgledao rad na lokalnom Radiju?

Kolega Kasun i ja smo u jednom trenutku ostali jedini voditelji za mikrofonom Radio Broda. Svi ostali su se negdje razbježali ili, kao Marin Kovačević, otišli u 108. brigadu. Nama su zbog toga smjene bile 24-24. Dakle, 24 sata sam ja bio dežuran na mikrofonu, 24 sata Dražen Kasun. Simpatična je priča da tad nisam imao vozačku dozvolu, a imali smo samo jedan bicikl. Tako da Kasun nije mogao kući dok ja nisam došao na Radio i predao mu 'vozilo'.

Mi smo tada, kao radijska redakcija, bili smješteni na Trgu pobjede. Nakon napada na vojarnu koji je trajao sedamdesetak sati, iz kriznog stožera koji se nalazi u današnjoj zgradi Županije, poslali su nam obavijest da je velika vjerojatnost da će se vojarna predati. Tadašnji direktor Brodskog lista i Radio Broda, Branko Penić, rekao je kako bi volio da to zabilježimo, ali da ne može garantirati što će se događati pa, samim time, niti narediti nekomu da ide. Ja sam se, naravno, javio za zadatak. Opet je sa mnom išao kolega Ibrić. S opremom teškom devet kilograma trčali smo u cik-cak linijama do vojarne jer su prošle vijesti da su aktivni snajperisti. Uletjeli smo u devastiran prostor Robne kuće „Vesna“. Nedavno preminuli Mile Golubić, jedan od zapovjednika u '108.-oj' nas je poveo u rov i najavio nam predaju vojarne. U jednom trenutku se ustao i krenuo prema vojarni pa smo i mi krenuli prema njima. Kad smo bili na pola livade, iz vojarne je izašla ekipa s bijelom zastavom. Poslije su te snimke ostale legendarne. Bez ikakvog naoružanja, pancirki ili 'press' oznaka, s mikrofonom sam među prvima ušao u vojarnu. Puca te u tom trenutku adrenalin i tek kad se vratiš shvatiš u kakvoj si opasnosti bio.

Do pada Bosanskog Broda i dizanja mosta u zrak, mi smo - dakle - bili u centru grada. Onda smo u jednom trenutku, kad su nam granate počele padati po parkiralištu, odlučili povući se više u brda. Bilo je prijedloga da se preselimo i izvješćujemo iz daljine, ali mi na to nismo pristali. Zvučalo nam je besmisleno. Panika je nastala kada smo shvatili da su ljudi otišli iz Broda odnosno iz svojih skloništa u gradu.

Teško je današnjim novinarima predočiti koliko je to bilo opasno. Opišite nam detaljnije kako su izgledali vaši radni ratni dani.

Kao i branitelji, u sve smo išli više srcem nego pameću. Pomoglo nam je što tada nismo znali što je rat. Iz ove pozicije bih bio puno pametniji. Tada nitko nije znao što i kako će se događati. Kad sam prvi put doživio napad na vojarnu i kad se počelo pucati oko mene, nisam ni legao u tom prvom trenutku. Imao sam reporterski magnetofon i bio svjestan da je naš glas i ono što emitiramo ljudima koji su u skloništu - sve. To im je bila veza s realnim i normalnim životom. Tad smo puštali različite domoljubne pjesme, no nastojali smo programom držati pozitivno raspoloženje. Dakako, iznimka su bile teške situacije, informativni program s crnim vijestima. Znali smo da to ljudima tada treba. Sjedili su u skloništima i slušali što ćemo mi reći. Prije pada vojarne, u Slavonskom Brodu su bili veliki prosvjedi. Između cijevi borbenih vozila i pušaka uperenih prema tisućama naših okupljenih sugrađana, stajali smo mi s novinarskom opremom, gotovo nesvjesni izravne i realne opasnosti. Tad je sa mnom bio kolega radijski tehničar, Adnan Ibrić. Potpuno smo bili nesvjesni te situacije i neiskusni.

Kako definirate ono što se dogodilo Bosanskoj Posavini?

Pad Bosanske Posavine gledam kao čisti vojni poraz, a ne političku trgovinu. Što se krilo iza toga, zašto snage nisu poslane kad se to moglo obraniti - to je druga priča. No, sam Pad je bio vojni poraz.

Koje se anegdote ili događaja posebno sjećate?

Bio je već u tijeku žestoki napad na Vukovar, kad je iz Slavonskog Broda i drugih gradova (Zagreba, Zadra, Šibenika,...), krenuo Bedem ljubavi. To je bio pokret žena koje su išle u Beograd po svoje sinove, uglavnom Hrvate koje je zadržala tadašnja JNA zbog neposredne ratne opasnosti. Pridružilo se par autobusa iz Bosne i na kraju je to bila kolona od desetak autobusa. Mi smo o tomu izvještavali. Ušao sam u jedan od autobusa i otišli smo u Beograd. Sve su nas potjerali u kasarnu Maršala Tita u Dedinju, gdje su bile posebne jedinice za obuku. Sve novinare su otjerali. Osim mene. U džepu sam imao mali diktafon. Kolegicu Silvanu Menđušić koja je došla s ekipom HRT-a su istjerali. Ja sam gledao kako ih izvode van. Jedini sam novinar koji je ostao s njima. Doslovce smo bili zatočeni tu tri dana. Našao sam različite načine da se javim u Brod na radio. Kad je pala noć, ušao sam u jedan od ureda (na vratima je pisao 'Pukovnik Milovanović) i s običnog telefona nazvao Dražena Kasuna te mu ispričao svoj izvještaj. Oni su to slali dalje u medije. Postalo je problematično kad su shvatili da je netko ostao unutra. Ali dotad je već došlo do toga da su nas pustili, proveli su nas do granice, ali prije no što su nas pustili iz kasarne, temeljito su pretresli autobuse. Snimač sam gurnuo ispod sjedišta. Vozač autobusa Franja Baboselac iz Donje Bebrine, uzeo je kazetu s nasnimljenim materijalom i na nju napisao 'Halid'. Stavio ju je među svoje kazete pokraj volana. Tako da sam sav materijal donio sa sobom. Iz Spačve smo javili kad dolazimo i u Slavonskom Brodu je održan veličanstven doček.

Pamtite imena svih ljudi koje ste sreli na tom putu, čak i detalje poput onoga što je pisalo na vratima ureda. Jesu li ostale i ratne traume?

Gotovo ništa nisam potisnuo ili zaboravio. Sve što se događalo u ratu, trenutno proživljavam i kroz svoj hobi koji je, zapravo, odavno prerastao u nešto daleko više od toga. Radim jednu predstavu - „Žaba“ Dubravka Mihanovića - koja govori o ranama koje su ostale nakon rata. Nije to priča o postraumatskom sindromu, nego o ranama koje svako malo izviru iz nas, a posljedica su rata. Univerzalna je to priča o ljudima koji mogu biti s bilo koje strane. Tu predstavu radim zbog nekih svojih duhova. Imao sam potrebu i osjećaj da to moram napraviti. Premijera je 25. travnja, zahvaljujući i autoru koji nam je bez honorara ustupio predstavu. To je jedna od stvari koju sam dugovao sebi i ljudima s kojima sam u to vrijeme živio, družio se,... a rat je sve to prekinuo.

Kao novinara, nije me zaobišlo ništa od najgorih ratnih događaja. Ne znam je li to ostavilo posljedice na mene. Još uvijek mogu zaspati bez tableta. Ta druga priča oko kazališta jest jedna vrsta rehabilitacije.

Nekomu čak i doslovna - u smislu zamjene za lijekove.

Da. Kazalište pomaže pronaći unutarnji balans. Kazališne tehnike koriste i psiholozi i psihijatri. Moja velika prijateljica neće se ljutiti ako je u tom kontekstu spomenem jer ona to često i sama govori. Naša glumica Tanja Medić Savić je prije pet godina u kazalište došla s dijagnozom teškog PTSP-a. Osim što je bila ranjena, bila je i dragovoljka Domovinskog rata. Pila je osam tableta na dan. Sada normalno funkcionira bez ijedne od njih. Kazalište je imaginarni svijet u koji uđemo, bijeg od stvarnosti. Pomaže i nama koji se zavaravamo da na nama nisu ostale posljedice. U najgorim trenutcima lockdowna družili smo se pa nam ni pandemija nije mogla ništa.

Je li vam ponekad krivo što Vas Brođani pretežito pamte po ratnim danima? Tim više jer su nakon rata uslijedila desetljeća uspješnog novinarstva.

Nije. Svjestan sam da su naši glasovi do danas ostali sinonim za ratno izvjestiteljstvo. Otegotna ili olakotna okolnost je u mom slučaju bio prelazak na HRT pa su ljudi uz glas povezali i lik. No, Kasun je, primjerice, uvijek bio bolji voditelj od mene. Uvijek je bio duhovitiji i spremniji. Ustajao je u 4 sata ako je znao da u 6 sati počinje smjena. Ja sam bio čovjek improvizacije i trenutka. Poštujem ga i puno sam naučio od njega, mada nije neka velika razlika između nas. Puno sam učio i od Anite Krpan. Ona je već bila na Radio Brodu kada sam stigao i bila mi je, na neki način, mentorica. Kad sve zaokružim glede tih ratnih godina, nije tu bilo riječi ni o kakvoj hrabrosti, nego o osjećaju obveze prema ljudima s kojima živiš, a s druge strane si osjetio da je to nešto tvoje i da se ne možeš samo tako maknuti.

Sinonim ste za ratnog izvjestitelja, ali vam se ti dani ne 'računaju' kao ratni. Kako to komentirate?

Novinari nisu riješili nikakav status branitelja ili nečega sličnog glede Domovinskog rata. Postoji Novinarski Zbor ratnih izvjestitelja Hrvatske koji se za to bori. Problem su međunarodne novinarske konvencije koje govore da novinar na ratištu mora biti neutralan i neopredijeljen. Sukladno tomu, ne pripada niti jednoj vojsci i ne može dobiti status branitelja. To zvuči pomalo suludo u svjetlu činjenice da su svi američki novinari za vrijeme iskrcavanja na Normandiji imali status vojne osobe. Imali su i uniforme te prava kao i svaki drugi vojnik na ratištu. Mislim, stoga, da je u našem slučaju riječ o europskoj sljedbi koja nije dobra. I čistačice po našim tvrtkama dobile su neki status jer je, u tom kaosu, trebalo imati hrabrosti doći, pomoći, čistiti,... Mi koji smo izravno bili izloženi zasad nemamo nikakav status.

Biste li danas što promijenili?

Kroz rat smo učili i da sad sve moram ponovno, bio bih puno pametniji. Ne bi mi nedostajalo hrabrosti, ali bih radio puno hladnije glave. Opet bih to radio. Ne bih otišao iz ovoga grada. Nadam se da ću ovdje biti i pokopan. Ni za vrijeme rata nisam pristao otići. Imao sam dvije ponude - za Nautic radio Vis, gdje je Zoran Franičević bio osnivač i urednik, mnogi ga se sjećaju kao jednog od urednika Poleta te za radio u Sydneyju (bili smo most s tadašnjim hrvatskim programom na Radio Sydneyju i izmjenjivali smo vijesti, poruke). Nakon pola dana razmišljanja odbio sam ponude jer bih osjećao da sam iznevjerio ljude. Tu su mi bile baka, mama, tada već supruga.