U filmu „Ničija zemlja“ (2001.) oskarovca Danisa Tanovića zapadna ratna reporterka izvještava o tragičnoj situaciji u kojoj su se našla dva neprijateljska vojnika tijekom rata u BiH 90-ih. Spletom okolnosti jedan od njih ostao je ležati na nagaznoj mini koja bi se, ako bi se pomaknuo, aktivirala i ubila obojicu. Iako reporterka svoj posao ispočetka obavlja profesionalno, čak priču doživi i emotivno, njeno danonoćno izvještavanje te veliki interes njenih nadređenih i zapadne publike za ovom pričom u gledatelju postepeno stvori nelagodu. Dvojica vojnika ubrzo i sama uviđaju da su, usred smrtne opasnosti, postali tek „sirovina“ za „robu“ koju „proizvođači“, novinari, stvaraju za konačne „potrošače“, a to su senzacije i tuđe tragedije željne mase koji za Bosnu i Hercegovinu nisu ni čuli.

Svaliti krivicu samo na jednu stranu, „voajersku“ publiku ili novinare „lešinare“, bilo bi pojednostavljeno i cinično.

Osim što je ova scena alegorija često tromog  i indiferentnog Zapada u recentnim ratnim sukobima na zapadnom Balkanu, ona je i doslovni primjer eksploatacije ljudske nesreće, te maligne i, čini se, neizlječive pojave u jednom dijelu globalnog novinarstva. Da je ta „bolest“ prisutna i u dijelu hrvatskog novinarstva, zna svatko tko konzumira domaće medije. Možda nešto blaži primjer je s portala „Jutarnjeg lista“ koji vam, u fotogaleriji sa sprovoda tragično stradalih mladića, na nekim mjestima umjesto fotografija „podmetne“ reklame o „last minute“ aranžmanu za Tunis ili novom modelu Mazde. Dobro, možda su samo htjeli da na trenutak predahnete od tuge i depresije. Žalosniji je nedavni primjer s jedne privatne nacionalne televizije čija je novinarka, saznajemo iz pouzdanog izvora, željna "vrućih vijesti" za taj dan, ushićeno uzviknula „Pa to je sjajno!“ kada je saznala da se susjeda tragično preminulog konduktera rasplakala i „slomila“.

Tragedija koja je prije nekoliko dana u crno zavila tri slavonske obitelji bila je, kako to obično i bude, medijski popraćena na način koji - u nekim slučajevima - budi nelagodu poput one iz „Ničije zemlje“ i navodi čovjeka da se zapita. A u ovoj malignoj pojavi ključna su dva pitanja, čiji odgovori možda kriju i objašnjenje o njenu uzroku i recept za njeno uklanjanje - zašto novinar osjeća potrebu da ulazi u dnevni boravak stradalog i radi koga ili čega on o tome piše?

Svaliti krivicu samo na jednu stranu, „voajersku“ publiku ili novinare „lešinare“, bilo bi pojednostavljeno i cinično. Tuđe tragedije „gladni“ čitatelji/gledatelji i novinari eksploatatori rade „u talu“, narušavajući time neke od najvažnijih humanih vrijednosti. Podsjetimo da je etički princip zaštite dostojanstva i privatnosti nesrećom zahvaćenih osoba sastavni dio i međunarodnih i hrvatskih novinarskih kodeksa. Ispod njih ne bi trebao ići nijedan novinar, čak i ako je jasno da je vijest „roba“ i da onda novinari imaju „profesionalnu deformaciju“ da vijest traže u svemu.

Kako je stanje u novinarstvu bilo temom nekoliko nedavnih događaja i tekstova, a crna kronika dio je novinarske svakodnevice, bitno je - tu i tamo - ipak naglasiti kako tuđa nesreća nikad nije potpuno tuđa. Barem ne empatičnom i dobrom novinaru koji usprkos tomu može ostati profesionalac.