SLAVONSKI BROD - Kažu da vrijeme liječi sve, ali roditelji djece koja su ubijena tijekom Domovinskog rata, svoju bol, unatoč protoku vremena, i dalje osjećaju i s njom žive sve ove godine koje im nisu donijele čak niti moralnu satisfakciju da netko odgovara za to što im je ubio djecu. Samo onaj tko je izgubio dijete zna koliko je ta bol velika i kakvu prazninu ostavlja u duši. Stoga se roditelji, u Domovinskom ratu ubijene djece, svake godine susreću u Slavonskom Brodu kako bi međusobno podijelili tu neizrecivu tugu koja ih prati. Mali križ-velika žrtva - simbolični je naziv njihovog tradicionalnog okupljanja u gradu u kojem je 2016. godine za više od 400 ubijene djece diljem Hrvatske, podignut spomen park 'Prekinuto djetinjstvo'. Gradu koji je od ranije imao spomenik "Djevojčica", kao znak sjećanja na čitav jedan razred djece ubijene u Slavonskom Brodu.

Sastali su se roditelji i ove godine. Da podijele tugu, da utjehu pruže jedni drugima, snagu potraže u molitvi koja ih je sve ove godine držala. I da još jednom podsjete vlast kako ništa od onoga što je obećavano do sada nije učinjeno. Ogorčeni su na državu u čije je temelje ugrađena i smrt njihovih najmilijih. Josip Majnarić izgubio je dva sina. Ubijena su na blagdan Velike Gospe, u obiteljskom dvorištu. - Bila je to zadnja granata koja je ispaljena taj dan. Pala je u moje dvorište i ubila mi djecu. Život je od tada stao. Bol je jednako jaka sve ove godine i ostalo je samo trajanje. A uz sve to zadnji smo na repu i nikome nismo bitni. - ogorčeno govori Josip o odnosu države prema roditeljima poginule djece i žrtvi koju su podnijeli.

Po tko zna koji puta i ove su godine roditelji upozorili na neravnopravan položaj civilnih u odnosu na vojne žrtve te traže Zakon o civilnim žrtvama rata na koji čekaju tolike godine. 

- Nadamo se tom Zakonu, ali on je toliko zastao da tko zna što će od njega biti. Ja imam obiteljsku invalidninu u iznosu od 800 kuna što je mizerno. - istaknula je Mira Šljepica, čiji je 14-godišnji sin poginuo od mine. Stigla je u Slavonski Brod iz Zadra, jer joj druženje s roditeljima, koji dijele njenu tragičnu sudbinu, pomaže nositi se s tugom i prazninom koja se ničim ne može nadomjestiti. Niti izmjeriti na ljestvici bola.

- Nikada neće biti lakše. Ja sam u ratu izgubila dvoje djece. Svaki dan prolazim pored kuće u čijem su podrumu ugašeni njihovi životi, a za što nitko nikada nije odgovarao. I na sve to, mi još imamo i takav odnos države prema nama, našoj i žrtvi naše djece. - pod teretom sjećanja na najstrašniji trenutak u životu jednog roditelja kazala je majka Marija Petrović. Teško je, nakon toliko godina, dodala je, vjerovati da će Zakon o civilnim žrtvama rata biti donesen, jer to već toliko dugo traje. Ona, za svoju poginulu djecu nije ostvarila nikakvo pravo.

Istog je mišljenja i Ana Pejanović, koja se s gubitkom svoje kćeri Melite još uvijek teško nosi. Stoga u susretima poput ovog današnjeg nalazi utjehu. - Imala sam četvero djece. Ovih troje su, hvala Bogu, živi, ali moje najstarije Melite, više nema. Nema dana da nije u mojim mislima, a kada želim nešto reći lakše mi je ako kažem "moja Melita je na nebu" - nemogavši suspregnuti suze kazala je Ana.

- Danas je ovdje trebao biti cijeli državni vrh. No, oni naravno imaju prečeg posla i sada se brinu za sebe. Nisu za shodno našli niti da odvoje pola sata svog vremena da se poklone žrtvi ove djece. Pa što onda očekivati od Zakona, za koji svake godine slušamo kako će biti donesen i da je pri kraju. I tako iz godine u godinu - ogorčeno je danas u kamere govorila Julijana Rosandić iz zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, ne pronalazeći riječi opravdanja za takav odnos države prema civilnim žrtvama.

Ako je, pak, vjerovati izjavi državne tajnice Ministarstva hrvatskih branitelja Nevenke Benić, ovaj puta ne bi se trebalo dugo čekati. - Iako se na Zakonu intenzivno radilo, zbog epidemije koronavirusa sve je stalo, no vjerujem da ćemo ga donijeti. Zakon je trenutno u planu normativnih aktivnosti u ovoj godini, sredstva su osigurana, a proračun, iznosa od oko 60 milijuna kuna, je rađen na razini cijele godine primjene prava - poručila je u Slavonskom Brodu Nevenka Benić.

Poučene negativnim iskustvima iz ranijih godina, civilne žrtve rata na ovo obećanje reagiraju sa zadrškom. - Pomalo sam već umorna od svega i neke stvari teško razumijem. Civilne žrtve rata su doista žrtve drugog, trećeg, petog reda. Do sada su zbrinuti branitelji, izbjeglice, Srbi povratnici, silovane žene,...samo smo mi ostali, kao ničiji na svijetu. Naša su djeca, ubijena i ranjena. Naša su djeca danas ona koju ne poznaje niti jedan zakon - istaknula je Rosandić, dodajući na kraju, kako je susret roditelja poginule djece "Mali križ, velika žrtva" zapravo dan  u kojem je, iako se dotaknu svog nerješenog statusa, roditeljima najbitniji trenutak u kojem svi zajedno dođu kako bi se još jednom poklonili žrtvi svoje djece. 

Prisjetili su se te žrtve danas i izaslanici državnog, županijskog i gradskog vrha, čiji su čelnici svi redom poslali svoje tajnike, i zamjenike. Ali u toj masi vijenaca, iako najmanje, veličinom su se isticale bijele ruže koje su položili roditelji. Bijele ruže od kojih svaka pojedinačno podsjeća na svako ubijeno dijete. I život kojeg su mogli pričati. I život u čijem su življenju tako surovo prekinuti, da bi danas iskreno 'živjeli' samo u roditeljskim sjećanjima.