'Osvetnik Dubrovnika' je nadimak lovca MiG-21, 'Čedožder' je tenk T-55 koji je u sklopu 1. Gardijske brigade ratovao na ličkom ratištu, dok je 'Sveti Duje' tenk koji je među prvima ušao u Knin, a 'Stršljen' je bio nadimak helikoptera Mil Mi-24 koji je djelovao na Baniji, a 'Oči Oluje' ime je za bespilotnu letjelicu BL M-99 koja je snimala neprijateljske položaje pred samu akciju.

Silna tehnika prigodnih nadimaka ne znači ništa bez visokoobučenog i motiviranog vojnika, posebice dočasnika Hrvatske vojske koji su prema mišljenju zapadnih vojnih stručnjaka bili ključna prevaga u akciji Oluja. Tportal donosi kratak prikaz tog presudnog oružja u danima ponosa i slave.

Tenk T-55

T-55 sovjetske proizvodnje pokazao je visoku tehničku pouzdanost u ekstremnim klimatskim uvjetima i visoku borbenu efikasnost u ratovima vođenim poslije Drugog svjetskog rata, pa tako i tijekom Domovinskog rata. Proizvedeno je oko 55.000 primjeraka ovog najrasprostranjenijeg tenka u svijetu. Iako je Hrvatska imala modernije tenkove T-72 i M-84, upravo je stari T-55 odradio 'glavninu posla' u Domovinskom ratu. Možda nije bio zadnji krik tehnike, ali je pametno korišten, pa je u rukama Hrvatske vojske bio strah i trepet protivnika.

Model T-55 spada u grupu srednje teških tenkova. Naoružan je topom kalibra 100 milimetara i protuavionskom strojnicom DŠK 12,7 milimetara, dok je posada naoružana automatskim pištoljem Škorpion kalibra 7,65 mm ili automatskom puškom kalibra 7,62 mm. Tenk ima mogućnost djelovanja sa 56 granata među kojima su i specijalna potkalibarska zrna za bušenje neprijateljskog oklopa. Koristi pogonsko gorivo D2, a kapacitet spremnika iznosi 1.200 litara s vanjskim spremnicima. Noviji modeli imaju i znatno bolji sustav za upravljanje paljbom te noćnu optiku.

Hrvatska vojska došla je u posjed većeg broja tih tenkova, čak 74 primjeraka, nakon što je 1991. godine osvojena vojarna u Varaždinu. Valja napomenuti kako su naši vojnici tijekom Domovinskog rata često pribjegavali domišljatim idejama ne bi li zavarali neprijatelja pa su tako tenkovi T-55 4. gardijske brigade dograđivani zaštitnim gumenim oklopom postavljenim na kupolu i na tijelo tenka.

Gumeni oklopi specifični su za tu brigadu jer su, osim što su štitili kupolu, imali i psihološki učinak na neprijatelja. Tako prekriveni tenkovi s obojenim malteškim križevima nalik na oznake Bundeswehra, neprijatelja su podsjećali na moćne njemačke tenkove tipa Leopard, a kako su namjerno plasirane glasine da Njemačka vojno pomaže Hrvatsku, vojnici tzv. Vojske Srpske Krajine su vjerovali kako HV doista u svojem sastavu ima te moderne njemačke tenkove.

Helikopter Mil Mi-24

Mi-24 je moćni jurišni helikopter, ali može se koristiti i kao manji transportni helikopter koji može prevesti do osam vojnika. Prvotno je proizveden za sovjetsko ratno zrakoplovstvo, a i danas je u sastavu ruske i tridesetak drugih nacionalnih vojski, pa stoga ne čudi kako je to najrasprostranjeniji borbeni helikopter na svijetu. Široj javnosti diljem svijeta postao je prepoznatljiv kada su ga Sovjeti 80-ih godina prošlog stoljeća koristili u Afganistanu. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je ove leteće topovnjače otpisalo početkom prošlog desetljeća dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga, no za vrijeme oslobodilačkih akcija njihova udarna snaga bila je nezamjenjiva.

Prvi primjerci su ovih oklopljenih letjelica velike vatrene moći nabavljeni krajem 1993. u Ukrajini. Svoje prvo predstavljanje domaćoj javnosti imali su tijekom vojnog mimohoda 1995. na zagrebačkom Jarunu, netom pred akciju Oluja. U odlučujućim operacijama Domovinskog rata poput Oluje, Maestrala i Južnog poteza, helikopter Mi-24 se dokazao kao vrlo učinkovito oružje, što je posebno došlo do izražaja već drugi dan Oluje kada je trebalo probiti srpske topničke položaje na samom ulazu u okupiranu Petrinju i tako omogućiti hrvatskim snagama daljnje napredovanje. Teško oklopljeni helikopteri imali su i presudnu ulogu u održavanju zračnog koridora s bihaćkom enklavom.

Bespilotna letjelica BL M-99

Bez bespilotnih letjelica koje je HV koristio za prikupljanje važnih podataka pred samu akciju Oluja ishod konačne pobjede zasigurno ne bi bio isti. Te bespilotne letjelice koje je koristila hrvatska vojno-obavještajna služba odigrale su ključnu ulogu u srpnju i početkom kolovoza 1995. kada je snimano okupirano područje pod nadzorom pobunjenih Srba. Kao nezamjenjivo špijunsko oružje koristila se bespilotna letjelica BL M-99 Bojnik Hrvatske proizvodnje koja pripada kategoriji srednjeg dometa. Razvijena za potrebe dobivanja informacija o razmještanju neprijateljskih jedinica za vrijeme Domovinskog rata. Namjena je letjelice sudjelovanje u izviđačkim misijama kao potpora kopnenim snagama na taktičkoj razini, a ima mogućnost polijetanja i slijetanja s kratkih uzletno-sletnih staza.

Težine svega 36 kilograma, raspona krila četiri metra, autonomije rada u trajanju šest sati, doleta 60 kilometara i plafona leta, letjelica Bojnik opremljena televizijskim i foto kamerama te upravljana radijskim signalom iz glavne zemaljske postaje doista je bila nezamjenjiva o čemu ponajviše svjedoče snimci paljbe hrvatskog topništva na neprijateljske položaje oko poligona Crvena zemlja kod Knina gdje topništvo gleda izravni prijenos televizijskog signala u realnom vremenu s bespilotne letjelice. Nakon što su ciljevi uništeni, pripadnicima postrojba 4. i 7. gardijske brigade više nije bio pružan otpor dok su ulazili u Knin.

Lovac (ali i bombarder) MiG-21

Legendarni lovci MiG-21 imali su presudnu ulogu u prvim minutama Oluje, budući su piloti 1. Lovačke eskadrile točno u pet sati ujutro 4. kolovoza napali radio-relejno čvorište Ćelavac na Velebitu iznad Gračaca i Magarčevac na Petrovoj gori te zapovjedno mjesto brigade u Buniću u Lici. Uspješno izvedenim napadom u prvih nekoliko minuta akcije u potpunosti je prekinuta širu komunikaciju među neprijateljskim postrojbama, što je zbunilo neprijatelja i utjecalo na daljnji ishod akcije.

Nadzvučni lovci tog tipa imali su primarnu zadaću taktički djelovati po spomenutim zemaljskim ciljevima te rubnim dijelovima crta razgraničenja, točnije dobro ukopanih rovova i punktova za koje je neprijatelj pretpostavljao kako će biti cilj napada. Pritom naši lovci nisu imali široku paletu naoružanja, pa je stoga djelotvornost naših pilota bila tim viša. U samim munjevitim napadima korištena su nevođena raketna zrna kalibra 57 i 128 mm, nevođene rakete s-24 kalibra 240 mm, top Gsh-23 kalibra 23 mm s 200 granata u punjenju te klasične aviobombe FAB-250/500 težine od 250 i 500 kilograma.

Udarna snaga Hrvatske vojske - dočasnici

Sama tehnika bez visokoobučenog vojnog kadra ne znači ništa, a da je čovjek najvažnije oružje, to je davno prije oslobodilačkih akcija znao i glavni stožer Hrvatske vojske. Stoga je još u travnju 1994. osnovan specijalni kamp za obuku u Šepurinama u kojem je u godinu dana stvorena nova hrvatska vojna elita – tisuću vrhunskih dočasnika. Njihovoj se tjelesnoj spremi, borbenoj efikasnosti i volji srpski visoki oficiri nisu mogli suprotstaviti, a mnogi vojni stručnjaci se slažu kako je to bio kraj mita o srpskoj vojnoj moći.

Dok časnici vode akcije iz stožera, dočasnici predvode akcije na samom terenu, sa svojim podređenima, običnim vojnicima. Upravo su na toj filozofiji nastale hrvatske gardijske brigade, kao visokoobučene, pokretne i dobro naoružane vojne formacije koje će, tijekom 1994. i 1995., odigrati ključnu ulogu u Domovinskom ratu. Metafora za oživotvorenje i realizaciju takvoga američko-francuskog koncepta i doktrine u kojima dočasnici igraju ključnu ulogu bila je vojna baza za obuku u Šepurinama kod Zadra, osnovana 17. travnja 1994. godine.

Moto pod kojim se odvijala obuka hrvatskih dočasnika i časnika u centru u Šepurinama glasio je 'Znoj štedi krv', a zahvaljujući takvoj vrhunskoj obučenosti i ekipiranosti svojih dočasnika i časnika, Hrvatska vojska je već u drugoj polovici 1994. bila spremna izvoditi vrlo zahtjevne operacije i naravno sačuvati brojne živote.