Povjesničar Josip Jurčević smatra kako su u donošenju presude bila važna razilaženja u sudskom vijeću još tijekom sudske rasprave, a i više tijekom neuobičajeno duga čekanja na izricanje prvostupanjske presude, jer sudac Jean-Claude Antonetti nije želio udovoljiti protupravnim interesima i zahtjevima nekih interesnih skupina, za razliku od druge dvojice sudaca. 

Ta se razlika očitovala, ističe Jurčević, i u odlukama sudskoga vijeće koje su donošene glede privremene slobode i ponovnoga pritvaranja generala Praljka, a povezane su s financijskim i drugim udarima na generala Praljka od strane državnih institucija RH i haškoga tužiteljstva.

Jurčević: "Krhke nade i daljnje strepnja treba polagati u žalbeni postupak, premda će i on biti rezultat političke trgovine. Prvostupanjskom presudom je uspostavljena ravnoteža krivnje, a i drugostupanjska presuda znatno će ovisiti o interesima politike."

Uspostavljena ravnoteža krivnje

Jurčević napominje kako su suca Antonettija u tim odlukama redovito nadglasavala druga dvojica sudaca članova vijeća.

Na tome tragu je donesena i prvostupanjska presuda, čime su, kako smatra Jurčevićev, hrvatska država i hrvatsko društvo doživjeli najteži udar od zagovornika hrvatske krivnje.

Zato, ističe Jurčević, krhke nade i daljnje strepnja treba polagati u žalbeni postupak, premda će i on, kako je rekao, biti rezultat političke trgovine. Prvostupanjskom presudom je uspostavljena ravnoteža krivnje, ustvrdio je dodavši kako će i drugostupanjska presuda znatno ovisiti o interesima politike.

Ocijenio i kako sudsko vijeće nije prihvatilo brojne čvrste činjenice te se priklonilo "nelogičnim tužiteljskim spekulacijama o navodnom udruženom zločinačkom pothvatu koje, bez obzira na činjenice, zastupaju upravo krugovi moćnih protuhrvatskih interesa u Hrvatskoj i izvan nje".

Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata Ante Nazor izrazio je sućut obiteljima svih žrtava koje su stradale u hrvatsko-bošnjačko (muslimanskom) sukobu i žaljenje svima kojima su pripadnici hrvatskih snaga nanijeli bol.

Nazor: "Današnja presuda nikako nije individualizacija krivnje, na kojoj navodno insistira haški sud, nego osuda političkoga i vojnog vrha Herceg-Bosne, ali i Hrvatske za `udruženi zločinački pothvat` protiv BiH, što je u suprotnosti s povijesnim činjenicama."

Mučno slušanje nabrajanja zlodjela

Istaknuo je kako je mučno bilo slušati nabrajanje navedenih zlodjela, dodavši kako u tom smislu treba prihvatiti poruku da su zločini neprihvatljivi, a koju uostalom, nitko od osuđenih nije ni doveo u pitanje.

Nazor smatra kako je upitno jesu li za te zločine odgovorni ljudi koji su današnjom prvostupanjskom presudom osuđeni. "General Praljak optužen je za zlostavljanje Bošnjaka-muslimana u Prozoru, a dokumenti govore suprotno", rekao je Nazor dodavši kako mu je zato neprihvatljiv pojam zapovjedne odgovornosti, jer je prilično rastezljiv i dovodi do nepravde na način da za zlodjela drugih odgovaraju osobe koje su bile u nekoj zapovjednoj liniji, a niti su počinile zločin, niti su ga mogle spriječiti.

Po Nazorovim riječima današnja presuda nikako nije individualizacija krivnje, na kojoj navodno inzistira haški sud, nego, kako je ustvrdio, osuda političkoga i vojnog vrha Herceg-Bosne, ali i Hrvatske za "udruženi zločinački pothvat” protiv BiH, što je u suprotnosti s povijesnim činjenicama.

Ocijenio je kako je nakon 1991., hrvatsko-bošnjački (muslimanski) sukob u BiH najveća tragedija za Hrvatsku i Hrvate u Domovinskom ratu (dakako, i za Bošnjake-muslimane) te izrazio iskreno žaljenje što je do njega došlo.

Izrazivši sućut s obiteljima svih žrtava toga sukoba, Nazor je dodao kako se samo potpunim informacijama i cjelovitim pristupom neki povijesni proces može prikazati objektivno.

"Sram me je zbog zlodjela koje su pojedini pripadnici ili skupine hrvatskih snaga počinili nad pripadnicima drugih naroda u BiH, ali sam ponosan na ogroman dio svojih sunarodnjaka koji je u ratu časno branio svoj dom i zapovijedao hrvatskim snagama te pomogao Bošnjacima-muslimanima u najtežim trenucima velikosrpske agresije na BiH kao i za vrijeme Bošnjačko (muslimansko)-hrvatskog sukoba u BiH"

Ponos i sramota

Nasuprot tvrdnji iznesenoj u presudi Haškog suda, koja, smatra Nazor, svojom jednostranošću definitivno ne pridonosi objektivnom prikazu povijesnoga procesa, činjenice jasno kažu da Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, niti je provela „udruženi zločinački pothvat", nego je samo reagirala na događaje u BiH, koje hrvatsko vodstvo nije moglo ignorirati. 

Podsjeća kako hrvatsko vodstvo nije moglo ignorirati velikosrpsku agresiju u travnju 1992., a potom i bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, za koji Hrvatska nije odgovorna, a koji je, kako tvrdi, prijetio istrebljenjem Hrvata s područja na kojima su stoljećima živjeli kao jedan od tri konstitutivna naroda BiH.

"U tom smislu mogu reći da me sram zbog zlodjela koje su pojedini pripadnici ili skupine hrvatskih snaga počinili nad pripadnicima drugih naroda u BiH, ali da sam ponosan na ogroman dio svojih sunarodnjaka koji je u ratu časno branio svoj dom i zapovijedao hrvatskim snagama te pomogao Bošnjacima-muslimanima u najtežim trenucima velikosrpske agresije na BiH kao i za vrijeme Bošnjačko (muslimansko)-hrvatskog sukoba u BiH", izjavio je Nazor podsjetivši kako ta pomoć Bošnjacima - muslimanima ne bi bila moguća bez podrške tadašnjeg vodstva Republike Hrvatske i ukupne hrvatske politike, čije su glavne smjernice bile stvaranje samostalne Republike Hrvatske te priznavanje BiH kao samostalne države (ali izvan granica neke nove Jugoslavije) i opstojnost Hrvata na svojoj djedovini u BiH.

(Hina)