- Naše male anđele nikad ne smijemo zaboraviti. Želja nam je da se svake godine naglas pročitaju njihova imena. Naša djeca nisu bila brojevi. Bila su osobe sa svojom pričom i svojim životom. - poručile su majke iz Slavonskog Broda na datum koji grad pamti kao najkrvaviji.
SLAVONSKI BROD - Svaki odrasli Brođanin zna što se dogodilo trećeg svibnja 1992. godine. Bio je to najkrvaviji dan Domovinskog rata za grad koji plovi Savom. Ukupno je 16-ero građana izgubilo život, a 60-ero ih je ranjeno, od čega polovica teško. Među poginulima je bilo i šestero djece, najmlađe dobi tek 20 mjeseci. Poginuli su u Ulici Franje Kuhača kada je na jednu od kuća pala granata.
Ž.G./PLUS
Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Brodsko-posavske županije te Udruge koordinacije branitelja, uz potporu Grada Slavonskog Broda i Brodsko-posavske županije, organizirale su danas obilježavanje 32. obljetnice stradanja grada Slavonskog Broda pod nazivom „Sjetimo ih se s ponosom i tugom“.
Julijana Rosandić
Ž.G./PLUS
- Obljetnica je stradanja grada. To je dan koji treba prenositi generacijama, dan koji nosi poruku. Puno je djece bilo u mimohodu. Na to sam posebno ponosna. O stradanju Slavonskog Broda govori se premalo u javnosti. Mi smo ti koji moramo govoriti o svom gradu jer drugi nisu zainteresirani. Nažalost, rat nije bio samo u Vukovaru. Brod je itekako stradao. - kazala je Julijana Rosandić, predsjednica udruge civilnih stradalnika koja se desetljećima neumorno bori za njihova prava.
Rekla je koliko je zadovoljna onime što se dosad postiglo tom borbom.
Ž.G./PLUS
- Imamo kostur Zakona i on nam je osnova za dalje. Treba ga dorađivati. Najmanje su dobila ranjena djeca. Zakinuta su. Zbog toga još punp toga treba odraditi. Nadamo se izmjenama i poboljšanju kvalitete življenja. Mi se sjećamo datuma svakog stradavanja djeteta. U lipnju će u Slavonskom Brodu biti susret obitelji iz cijele Hrvatske 'Mali križ - velika žrtva'. Roditelji polako stare i umiru. Na mladima je da čuvaju uspomenu. - kazala je Rosandić, dodavši kako bi uskoro 3. svibnja mogao biti rezerviran kao Nacionalni dan sjećanja na svu djecu stradalu tijekom Domovinskog rata.
Središnje polaganje vijenaca i paljenje svijeća bilo je održano na Plavom polju, kod spomenika „Djevojčica“, postavljenog ispred Osnovne škole „Hugo Badalić“ koju su pohađala brojna djeca čije je djetinjstvo rat grubo prekinuo. Svake je godine najpotresnije iznova slušati svjedočanstva roditelja koji su izgubili djecu.
Ivanka Jurković
Ž.G./PLUS
- Izgubila sam svoju kćerku Vedranu kada je imala samo 14 godina. Poginula je 30. svibnja 1992. godine u slavonskobrodskom Naselju Slavonija II. Taj su dan s Motajice padale granate. Jedna je pala pred našu zgradu i geler je pogodio Vedranu u glavu. Tri danas su je održavali na životu i onda je preminula. Emocije su, posebno ovih dana, prejake. No, i drugih mjeseci živjeti se mora, a nama je uvijek preteško - i u svibnju i na Božić i na Uskrs. Svoju Vedranu pamtim po toplini, energiji, plesu, pjesmi, pisanju,... bila je odlična učenica. Svatko će za svoje dijete reći da je najbolje. Puno mi je lakše kad sam s majkama koje su prošle isto. Bitno je da ste s onima koji suosjećaju. Kad netko kaže "Znam kako ti je!", mi smo svjesni da to zna samo onaj tko je to doživio i tko s tim živi svaki dan. Zato je veliko zadovoljstvo uhvatiti 'nekog svog' za ruku, nekog tko nosi istu tu bol. Mi se samo dodirnemo i osjetimo da je to to. Naše male anđele ne smijemo nikad zaboraviti. Želja mi je da se svake godine naglas pročitaju njihova imena. Naša djeca nisu bila brojevi. Bila su osobe sa svojom pričom i svojim životom. - kazala je Ivanka Jurković.
Po završetku ceremonije sjećanja formirana je kolona koja je kroz gradski park pošla prema spomeniku hrvatskim braniteljima u samom centru grada.
Ž.G./PLUS
