SLAVONSKI BROD - Nakon mise zadušnice za sve poginule Brođane u Domovinskom ratu, održane u crkvi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu, svi koji su željeli obilježiti 3. svibnja, najteži dan za grad, položili su vijence i upaljene lampione pred spomenicima „Prekinuto djetinjstvo" i „Djevojčica".

- Nažalost, tradicija je da se s tugom prisjećamo svibnja 1992. godine kada su u Slavonskom Brodu gorjeli i nebo i zemlja. Posebno, 3. svibnja jer je taj dan u gradu poginulo 16-ero osoba, a od dvije je avionske bombe poginulo sedmero djece. Nikad to ne smijemo zaboraviti. Oni mladi koji su se rodili poslije Rata, isto to ne smiju zaboraviti i moraju to nastaviti obilježavati. Bio je to zločin za koji nikad nitko nije odgovarao, a to su takvi zločini kakvih bi se svi trebali sjetiti svakog dana i klanjati za oprost. Ostarili smo čekajući da civilne žrtve rata dobiju satisfakciju. - kazala je Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Današnjim obilježavanjem sjetili su se 3. svibnja 1992. godine kada je u Slavonskom Brodu u Kuhačevoj ulici blizu Područne škole „Hugo Badalić" na obiteljsku kuću pala tzv. „krmača". Hrvatskom branitelju, Josipu Staniću, odnijela je sve najmilije - djecu Andrijanu (8), Dalibora (5) i Marinka (1) te majku Katu i trudnu suprugu Željku.

I njegov prijatelj s kojim je danas položio vijenac i lampione, izgubio je tog dana dvojicu sinova.

- Možete misliti kako se osjećam na današnji dan kad sam u Domovinskom ratu ostao bez dvojice sinova. No, morao sam nastaviti dalje sa životom, imam još dvoje djece i borim se za njih, a tuga i bol ostaju vječno. Dogodilo se to pedesetak metara od naše obiteljske kuće, to poslijepodne dečki su se izašli igrati. Pokojni sin bojao se strašno i kada bi vlak naišao te govorio da idu avioni. Tog je dana drugom sinu, Krešimiru, rekao: „Brate, bježimo, avioni idu!". Nažalost, taj put su stvarno biti avioni. Dok sam se snašao gdje su mi djeca, dotrčao sam i ugledao ih kako leže na asfaltu. To je bilo u 18.45, 3. svibnja. Imali su šest i četrnaest godina. Mlađi koji je najesen trebao krenuti u školu poginuo je na mjestu, a stariji kasnije tog istog dana. - svoju je tešku priču ispričao Petar Crnković.

Taj dan odnio je i druge žrtve. Od aviobombi je stradalo 16 osoba, 60 ih je ranjeno, od toga 30 teško. No, 'krvavom' svibnju tu nije bilo kraja.

 - Koliko god mi iz godine u godinu ponavljali, to će uvijek ostati neispričana priča. Teško mi je prisjećati se, ali ne mogu od toga pobjeći. Naša djeca stradala su 27. svibnja kada je pala granata na igralište na Plavom polju. Tada je poginulo troje djece, između ostalih i moj sin koji je ostao na mjestu mrtav, a ranjena je moja kćer koja je i danas osoba s invaliditetom. Nitko nam ne može vratiti našu djecu i utjeha ne mogu biti nikakve naknade, ali ima roditelja koji nemaju ni za svijeću pa barem da im se to omogući. Svibanj mi je ostao i lijep i tužan mjesec jer sam kasnije upravo u tom mjesecu rodila još jednu kćer. - kazala je Zdenka Mijatović, naglasivši kako su i oni ranjeni koji su preživjeli u nezavidnom položaju u današnjem društvu.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je ubijeno 402 djece, od toga 28-ero u Slavonskom Brodu i okolnim mjestima. U dobi do šest godina ubijeno ih je petero, u dobi od sedam do deset godina njih sedmero, Devetero djece ubijeno u ratu u Slavonskom Brodu bilo je staro od 11 do 14 godina, a njih sedmero imalo je od 15 do 17 godina. Najviše ih je izgubilo život upravo u svibnju 1992. godine, a za njihovo stradanje nitko nikada neće odgovarati.

Danas su ih se prisjetili i predstavnici Grada Slavonskog Broda, gradonačelnik Mirko Duspara sa svojim zamjenicima te Županije brodsko-posavske, župan Danijel Marušić s predsjednikom Županijske skupštine, Perom Ćosićem.