SLAVONSKI BROD - Teško je svake godine, u slavonskobrodskom Naselju Plavo polje, ispred kipa Djevojčice, slušati ispovijesti žena koje su kao mlade majke, prije gotovo tri desetljeća, zauvijek iz ruku ispustile ruke svoje djece. No, ne budu li ih se one naglas sjećale, nitko neće. Tako ipak bude uspomenu na njih kako bi i ostali mogli pokloniti se njihovoj nemjerljivoj žrtvi.

'Tijekom Domovinskog rata grad Slavonski Brod je živio, nije bio napušten niti mrtav. Radile su škole, bolnice,… zato je i stradalo toliko ljudi. Ljudi nisu pobjegli iz svoga grada.'

Tradicionalno, dostojanstveno, s tugom u srcu i voljenima u mislima, članovi Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata na današnji su dan, 3. svibnja, tako bitan za Slavonski Brod, organizirali još jednu komemoraciju u znak sjećanja i spomen na sve poginule civile u Domovinskom ratu na području Brodsko-posavske županije.

U pola devet, sveta misa za sve one koji su zauvijek izgubljeni zbog slobode Hrvatske, održana je u župnoj crkvi Gospe Brze Pomoći, a potom je uslijedio kulturno-umjetnički program kod spomen-obilježja „Djevojčica", postavljenom ispred Osnovne škole „Hugo Badalić" koju je pohađao veliki broj djece stradale u Domovinskom ratu. 

Svi prisutni, prisjetili su se pritom najnevinijih žrtava za čija ubojstva još uvijek nitko nije odgovarao. U Hrvatskoj je u Domovinskom ratu poginulo više od 400 djece u dobi od šest mjeseci do 18 godina, a samo u Slavonskom Brodu živote je izgubilo njih 29-ero.

- Svake godine je isto, svake godine nas srce sve više boli. Ogorčeni smo na sve ovo. To se dogodilo u Donjoj Vrbi, pokojna kćer zvala se Kristina Trogrlić. Za dvanaest dana trebala je napuniti tri godine. Imala sam 26 godina, prije toga sam u prometnoj nesreći izgubila muža, a potom sam ostala bez djeteta koje se u tom trenutku igralo. Zamislite. Ona je otišla igrajući se. Nikada si neću oprostiti što sam je na trenutak ostavila na dvorištu i bez nje otišla u kuću. Postavljam si tisuću 'Zašto?'. Ona kao da je predosjećala i prije toga uhvatila mi se rukicom za nogu. Ja sam mislila da ću se brzo vratiti, ali tek što sam ušla u kuhinju to se dogodilo. Nevina je žrtva i nemoguće je da to sad bude nepriznato. - mučnu je ispovijest posljednjih atomima snage ispričala Janja Čakmazović iz Donje Vrbe za koju su sjećanja sve bolnija, a vrijeme ne pomaže zaliječiti rane niti donosi odgovore na pitanja koja si postavlja.

Krvava nedjelja 1992. godine za Slavonski je Brod počela već rano ujutro. Nakon što je od 7.18 sati na sela Zbjeg i Dubočac ispaljeno oko petsto granata, u 8.39 napadnut je i Slavonski Brod. Tog je dana 'uzbuna' svirala pet puta. U sedam navrata, do 11.22 sata napadan je savski most, a raketama i takozvanim „krmačama" napadnuta su i radnička naselja Budainka i Jelas, kao i Pilareva i Krajiška ulica te Tvrđava i Željeznički kolodvor. U tim je napadima poginulo šesnaest osoba, od čega šestero djece. Ranjeno je 60 osoba, od čega 30 teško.

- Sedmogodišnja kćer poginula mi je u ratu, 25. rujna u hodniku svoje kuće. Dobro je da postoji sjećanje na njih, okupimo se mi roditelji koji nosimo istu bol i tugu. Samo mi jedni druge uistinu možemo razumjeti. Teško je, preteško kada vidimo drugu djecu. Sjećanja se vrate. Osjećamo se zaboravljenima, ali svake se godine nadamo da će biti bolje. Međutim, nitko ništa ne poduzima da bi tako i bilo. - kazala je Marija Dujmović iz Šumeća koja nikada ne propušta okupljanje na ovaj dan.

Slična su iskustva i drugih koji su izgubili svoje najmilije. Bez obzira na to koliko su godina u tom trenutku imali - dijete je za majku uvijek dijete.

- Jako sam ogorčena. Sina sam izgubila kada je išao u bolnicu po ženu i kćer koju mu je rodila. On i njezin brat išli su zajedno i kad su izašli iz auta, tri metra od vozila, pred bolnicom je pala granata i obojicu ih usmrtila. To je bilo 25. ožujka 1992. godine. Oženio se u osmom mjesecu i u trećem mjesecu je ona rodila. Umro je u 23. godini života. - kazala je još jedna majka koja je ostala bez sina, Marija Farena.

Današnji je dan sjećanja, kao i svake godine, organizirala Udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata. Nakon programa održanog ispred Osnovne škole Hugo Badalić, mimohod je krenuo i do Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima.

- Dvadeset i sedam godina je prošlo, danas je najcrnji dan za Slavonski Brod. Već danima razmišljam o tomu i pitam se kako smo mogli to preživjeti, kako smo mogli dočekati kraj i izaći iz toga ovakvi kakvi jesmo. Normalan čovjek to ne može shvatiti. Malo je reći da smo preživjeli pakao. - kazala je Julijana Rosandić, predsjednica Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika u Domovinskom ratu.

Radom i zalaganjem, brojne su druge udruge pomogle da se žrtva nevine djece nikada ne zaboravi, a značajni pojedinci bili su ti koji su uporno 'vukli' priče. Kako bi barem neke od njih imale 'sretan kraj', trebale su ponekad i godine truda i rada.

- Pet godina je trebalo da se ostvari naša inicijativa i postavi spomenik djeci. Udruga Hrvatska žena htjela je obilježiti jedno vrijeme stradanja. Grad smo koji ima najveći broj poginule djece, na današnji dan smrtno je stradalo njih čak petero. Za vrijeme Domovinskog rata grad Slavonski Brod je živio, nije bio napušten niti mrtav grad. Radile su škole, bolnice,… zato je i stradalo toliko ljudi. Ljudi nisu pobjegli iz svoga grada. - poručila je Zdenka Bošnjak iz Udruge Hrvatska žena Slavonski Brod, jedna od najzaslužnijih za postavljanje spomenika „Djevojčica", rada akademskog slikara Tunje Babića iz Vinkovaca.

Za svoje sugrađane vijence su danas položili i svijeće zapalili predstavnici Grada Slavonskog Broda, gradonačelnik Mirko Duspara i njegov zamjenik, Hrvoje Andrić, kao i zamjenici župana Brodsko-posavske županije, Stjepan Bošnjaković i Damir Mirković. Bili su tu i predstavnici političkih stranaka te Policijske uprave brodsko-posavske predvođeni načelnikom Antunom Valićem, kao i udruga proisteklih iz Domovinskog rata.

O rupama u srcu, ali i po slavonskim poljima koje su ostale nakon granatiranja i ratnih razaranja, svoja su promišljanja i stihove pročitali osnovnoškolci iz gradske Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića. Svake godine u programu sudjeluje druga škola, a ovogodišnje su poruke bile posebno dirljive. Oni koji tada još nisu bili ni rođeni, vratili su se gotovo tri desetljeća unatrag kako bi zamislili kroz što su prolazili njihovi vršnjaci. Što su im poručili, moguće je poslušati u priloženom videu, a majkama koje su slušale njihove riječi one su, čini se, danas najviše značile.