SLAVONSKI BROD - Trideset godina ili tri desetljeća - za jedan prosječni životni vijek nisu to neke godine, no za jednu ustanovu itekako jesu. Kad se još radi o posebnoj 'kući' koja spašava živote - i to one najmlađe - svaka ta godina, mjesec, tjedan, dan i sat još su bitniji i važniji.

Fra Ilija Jerković na svojim leđima toliko dugo nosi prevelik teret - organizirati rad ljudi koji su, kako se to poetično može oslikati, 'flaster na rani' sustava koji predugo krvari, a nitko ga ni ne pokušava zašiti - lavovski je posao. Ipak, kad ga pitamo osjeća li slavonskobrodski Zlatni cekin - ustanovu za rehabilitaciju i odgoj djece - svojim osobnim projektom, odlučno poručuje:

- Samopromocija i reklama nikad mi nisu bili cilj. Želim da Cekin živi još dugo nakon mene. Moje ime tu je nebitno. Ja sam samo drugdje vidio i uočio ono što je nedostajalo ovdje te sam to nastojao izgraditi, preslikati, kopirati,... - govori žaleći se kako mu nakon moždanog udara nedostaju riječi za sve što želi izraziti, a zapravo ima više energije no daleko mlađi.

U ostvarenju svoje vizije je, na sreću nekoliko slavonskih županija, uistinu uspio. Oko 3.500 kvadrata uređenog i opremljenog prostora, sedamdesetak djelatnika i brojne generacije mališana kojima su pomogli stručnjaci,... - dovoljni su svjedok tomu. 

- O tomu koliko smo 'mladi' svjedoči činjenica da nam se naši nekadašnji mali pacijenti sada vraćaju kao roditelji vlastite djece koju rado upisuju u naš vrtić ili pak završe neko zanimanje za koje pripravništvo mogu odraditi kod nas. Ono što svatko ponese iz ove ustanove, osjećaj je zajedništva i povezanosti. Zbog teških okolnosti, drukčije ne bismo niti mogli funkcionirati nego da jedni drugima 'uskačemo' te da se doživljavamo jednom velikom obitelji na sve tri razine - poliklinika, socijalne usluge i dječji vrtić. Jedna smo od rijetkih ustanova koje sve to imaju na jednom mjestu. - kazala nam je Katarina Jerković Gavran, mag. med. tech.

No kopiranje sličnih europskih centara dolazi s visokom cijenom. Čitav taj sustav potrebno je i dobro 'održavati'. I dok se organizacijski on još uvijek drži izvrsno, financijski već neko vrijeme 'puca po šavovima'. Naime, Hrvatska već odavno nije na listi najpotrebitijih i najsiromašnijih zemalja, kao što je to bila u poslijeratno vrijeme kada je i senzibilitet međunarodne javnosti prema ovakvim projektima bio ogroman. Za ustanovu poput Zlatnog cekina koja je privatna i neprofitna te na brizi Franjevačke Provincije Bosne Srebrene ova izazovna vremena stvorila su dodatne probleme.

- Djece koja trebaju našu pomoć sve je više, troškovi rastu, mi nismo u mogućnosti plaćama konkurirati državnim i gradskim ustanovama pa gubimo kadar u koji smo godinama ulagali. Sav ovaj prostor koji smo izgradili bez ljudi nam neće značiti ništa. - upozorava fra Ilija.

A ne radi se u Cekinu samo s djecom s teškoćama u razvoju, nego i s posebno nadarenima (i u tomu su posebno jedinstveni te 'zakrpa sustavu'). U obilasku smo naišli i na jednu takvu grupicu. Jedinstveno je to mjesto u kojemu se mislilo na sve skupine djece i njihove potrebe. Na preglede i terapije u te prostore svakodnevno dolazi oko 120 djece.

- Njih osmero dobi od dvije i pol do osam godina u Cekinu provodi čitav radni tjedan te su im u toj ustanovi osigurani uvjeti kao u obiteljskom domu. Prilagodba ponekad bude teška, ali vrlo brzo zavole boraviti kod nas i danju i noću. Petnaestero djece, dobi od tri do sedam godina je, pak, na poludnevnom boravku. Organizirano je i pružanje psihosocijalne podrške u obitelji. - kazala nam je Katarina Škegro, magistrica psihologije i voditeljica Socijalnih usluga.

Sveobuhvatni obilazak Zlatnog cekina zahtjevan je za 'autsajdere' jer se na jednom mjestu pruža toliko različitih usluga. Dječji vrtić Cekin, pak, pohađaju šarolike grupe prema Montessori programu. Trenutno je u njemu 120 mališana, od čega njih 40-ero s teškoćama. Veliki natkriveni vanjski prostor posebno nas se dojmio jer vrlo malo vrtićkih ustanova ima takvo mjesto na kojemu djeca mogu boraviti na zraku - neovisno o vremenskim uvjetima.

- Naši su odgojitelji, sva pomagala i prostorije u kojima borave djeca prilagođeni Montessori pedagogiji. Edukaciju su djelatnici prošli u Zagrebu. Trudimo se dobro poznavati svu djecu kako ni ona niti roditelji ne bi osjetili promjenu ako je netko od kolega na odmoru ili bolovanju - a takvo što je prilično rijetko u današnjim vrtićima.

Kod nas nema 'odrađivanja' radnog dana. Sve radimo isplanirano i predano. Ozračje u kojemu radimo održavamo zdravim i svi smo prilično povezani i izvan radnog vremena. Ta međusobna podrška puno nam znači i uistinu se osjeti. To je ono što ljude drži kod nas, mada su nam plaće manje no u drugim vrtićima. Bilo bi uistinu šteta kada bismo zbog toga morali smanjivati broj skupina. No, već sada bilježimo gubitke, a teret poskupljenja je značajno na leđima roditelja i pitanje je koliko je dugo to još održivo. - kazala nam je ravnateljica Antonija Domorad. 

A da bilo koja karika cekinskog sustava popusti, osjetio bi to primarni sustav zdravstvenih i socijalnih usluga čiji teret desetljećima preuzimaju. Pa, ipak, pomoć Ministarstva zdravstva, Ministarstva (...) obitelji i socijalne politike te jedinica lokalne i regionalne samouprave (općina, gradova, županija,...), godinama je jednaka - a inflaciju smo osjetili svi na svojoj koži. Naši sugovornici, ipak, cijene svaki pristigli cent.

 - Nakon dugogodišnjeg rada ovoga Centra, treba reći hvala svim donatorima, djelatnicima i prijateljima. Svi su oni pomogli u gradnji, opremanju i radu. Spasili su tisuće djece s teškoćama i pomogli im da se pripreme za školu i život. Pitat će dragi Bog svakoga od nas - "Kad sam bio bolestan, u nevolji... jeste li mi pomogli?". Svaka je pomoć bila dragocjena. - kazao je fra Ilija.

Riječi zahvale i lijepe poruke svatko voli čuti. No, od njih se ne živi. Pitanje je dana kada će vrhunski stručnjaci Cekina ipak odlučiti biti adekvatno plaćeni za svoj rad. Stoga ćemo ovaj tekst završiti samo jednom 'slikom' na koju smo naišli u višesatnom obilasku. 

U jednom od ureda u koje zavirujemo, dočekuje nas Antonela Skorupski. Ona je puno toga - radni terapeut, senzorni terapeut, neurofeedback tehničar,... Ranije nam je već opisana kao netko bez koga Cekin trenutno ne može i netko koga zbog rezultata koje postiže u radu s djecom roditelji i skrbnici izričito traže i zahtijevaju. Zbog termina koji ima ugovoren, Antonela nam užurbano i skromno u pet minuta pojašnjava što radi i kako njezinih četrdeset tretmana u kojima 'gađa točnu frekvenciju' mijenja svakodnevicu djece koja su ranije imala različite neprimjerene reakcije na svoju okolinu. Jedna takva stručnjakinja potrebna je gradu Slavonskom Brodu, pokazala je i dokazala sva stručna znanja i Zlatni je cekin ne smije izgubiti. Istovremeno, sredstva za njezin rad i plaću nisu odobrena. Njezino bi radno mjesto - ako se pita sustav - do kraja godine trebalo nestati. 

Potpisnica svih ovih redaka pita se - je li uistinu potrebno osobno doživjeti teško iskustvo da bismo shvatili što jedna takva osoba u ustanovi poput Zlatnog cekina radi za stotine djece godišnje te je li moguće da (minimalno) tri slavonske županije, pedesetak njihovih općina i oko četiri grada, za najranjiviju skupinu djece (kojoj svaki dan rane intervencije) 'zlata vrijedi', ne mogu zajedničkim snagama osigurati bezbrižan rad jedne ovakve ustanove. Hoće li itko reagirati prije potpunog kraha nečega za čiju je izgradnju trebalo toliko godina?