Od 1990. SDP je prošao niz faza tijekom vožnje na rikverc: od 'komunista' do 'socijalista'. Prvo je sRačanom bio smokvin list HDZ-u, zatim je postao klijentelistička skupa igračka u rukama socijalističke zlatne mladeži koju je predvodio impotentno-prepotentni Milanović, da bi kao društveno marginalizirana skupina bezidejnih i lijenih uhljeba završila u rukama političkog adolescenta Bernardića.
Nakon četverogodišnje borbe za prijestolje carstva u raspadu, Partiju je preuzeo čovjek koji je najviše doprinio njezinoj dehomogenizaciji, kako bi osobno postao 'kalif poslije kalifa': makar bio jedini član SDP-a u Saboru, kako sam reče.
Prema dosad pokazanom, Pađa će u tome i uspjeti. Bit će neprikosnoveni vođa Partije, a koliko će On i ona vrijediti na političkom tržištu - saznat ćemo za tri godine.
Kako 'sukobe na ljevici' vidi medijska desnica moguće je razaznati iz komentara Tomislava Stipića, novinara portala dnevno.hr, kojeg prenosimo u nastavku. 

Čini se da je pat pozicija u kojoj se našao SDP došla svome kraju. Jučerašnja premoćna većina na Glavnom odboru, najvišem tijelu stranke između dvije konvencije, presudila je u korist predsjednika Peđe Grbina i Predsjedništva partije u vezi odluke da četvero izbačenih zastupnika ne može biti dijelom saborskog Kluba.

Shizofrena situacija u kojoj je stranku držala nekolicina političkih analfabeta, istodobno se busajući u socijaldemokratske vrijednosti, doista je nezabilježena u novijoj političkoj povijesti, ali je vrlo poučan putokaz za budućnost stranačkog organiziranja u Hrvatskoj. Jednostavno je nepojmljivo da ljudi koji tvore saborski Klub reketare stranku bez koje nikada ne bi vidjeli Sabora. Silovanje i inzistiranje na proceduri što su kao posljednji bastion vlastite samopromocije inaugurirali Grbinovi protivnici dokaz je da ti ljudi apsolutno ništa u politici ne razumiju, niti žele razumjeti, a dokaz je i da su im njihovi osobni interesi daleko važniji od stranke u koju se kunu. Znaju oni zašto je tako. Zato jer na izborima imaju porazni izborni legitimitet, a Sabor im je uvjerljivo najveći uspjeh u životu kojeg nisu zaradili vlastitim trudom, već poznanstvom s Bernardićem. To potvrđuju i rezultati na prošlim parlamentarnim izborima.

Peđu su izabrali SDP-ovci

Ovih 14 pobunjenika, koji su pohitali u pomoć četvorici izbačenih zastupnika, na izborima su skupili ukupno 39 tisuća preferencijalnih glasova, a ako im pridodamo još Zvanu Brumnića, Nikšu Vukasa, Marinu Opačak Bilić i masterminda cijele ove urotničke operacije Rajka Ostojića, brojka se penje do 51 tisuće. Međutim, čak i brojniji od zastupnika koji stoje na liniji stranačkih tijela, imaju daleko manji broj preferencijalnih glasova što dovoljno govori o legitimitetu za ovakav rušiteljski nagon. SDP-ovi zastupnici koji su odlučili poštivati odluke stranačkih tijela na izborima su ukupno osvojili skoro 70 tisuća preferencijalnih glasova što im daje na težini, ne samo kod članstva, već i kod šireg biračkog tijela.

Peđi Grbinu može se svašta zamjeriti. Od nedostatka karizme i birokratskog držanja, do loše komunikacije odluka o neproduživanju članstva. Mogao je i bolje posložiti stranačku središnjicu i poraditi na digitalnim i medijskim strategijama stranke. Ali on i ljudi u Predsjedništvu izabrani su od članova SDP-a, a na izborima za Sabor Grbin je dobio uvjerljivo najviše glasova od svih SDP-ovih kandidata. Rješavanjem najveće krize u SDP-u nije pobjegao od odgovornosti već je odlučio raščistiti u vlastitoj kući. Pokazao je da je čovjek principa obračunavši se s muljažama i korupcijom u stranci kojoj je na čelu dajući poruku kako se takve pojave u SDP-u neće tolerirati. Usprkos brojnim podmetanjima, pa i medijskim bombardiranjem, pokazao je da je lider jer lideri ponekad moraju donijeti i teške odluke.

Stranka prolazi katarzu

Izvjesna podjela Kluba zastupnika SDP-u može donijeti samo dobro. U prvom redu, stranka će doživjeti katarzu u Saboru jer ju više neće predstavljati ljudi koji ne znaju ni pročitati napisano niti (po vlastitom priznanju) nisu u stanju napisati amandman. Otužno je gledati pojedine zastupnike kako se natječu replicirati jedni drugima samo kako bi u saborskoj statistici bolje stajali. To koriste kao argument da nešto rade. Gordo zvuči, ali sadržajno je ispod razine saborskih zastupnika. Upravo zbog svega navedenoga, SDP sada ima priliku s manjim brojem zastupnika konačno postati dostojna oporba HDZ-u i otvarati teme koje su od značaja za one koji su ih birali – građane.

Raščišćavanje vlastitog dvorišta solidan je početak povratka povjerenja birača jer socijaldemokracija kao lijevi dio političke ideologije Hrvatskoj svakako treba. U svjetlu činjenice da su njemački socijaldemokrati ponovno na vrhu, a ekipa iz Možemo prerasta u „Ne-Možemo", SDP-u je ovo posljednja šansa da se nametne kao relevantna stranka i krene u nove pobjede. Ukoliko tu priliku propuste, demokracija u Hrvatskoj bit će osuđena na jednostranačje Andreja Plenkovića.