Nakon povijesne podjele hrvatskih komunista na, primarno, nacionaliste i socijaldemokrate - koja je započela njihovim diferenciranim odnosom prema ratnohuškačkom velikosrpskom hegemonizmu osamdesetih godina 20. stoljeća - na 'prevratničkoj' konvenciji (hrv. kongresu) Saveza komunista Hrvatske - stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), održanoj 3. studenog 1990. u Zagrebu, doneseno je niz programskih dokumenata te, posljedično, promijenjeno ime stranke u Socijaldemokratska partija (SDP).
Odmah nakon prvih višestranačkih izbora i ustoličenja nacionalističke vlasti 30. svibnja 1990. godine, sa svih razina i iz svih političkih, kulturnih, gospodarskih, vojnih, policijskih... izvora počeo je svekoliki progon javno deklariranih socijaldemokrata, s ciljem skretanja pozornosti javnosti sa sramotne političke prošlosti, ili još sramotnije tadašnjosti nacionalista i pseudodmokrata. U tim okolnostima, socijaldemokrati su usvojili svoju 'Povijesnu deklaraciju' kojom su, bezmalo, 'popu rekli pop, a bobu bob'.
Povodom jednog od najvrjednijih datuma iz političke prošlosti hrvatskih socijaldemokrata i komunista - 22. lipnja Dana antifašističke borbe - donosimo tu Povijesnu deklaraciju SDP-a u cijelosti. 

POVIJESNA DEKLARACIJA

SDP nastala je programskom, političkom i organizacijskom preo­brazbom Saveza komunista Hrvatske. U tom smislu SDP baštini pozitivno i negativno naslijeđe stare komunističke organizacije. To povi­jesno naslijeđe treba danas kritički ocijeniti i prevrednovati. Ne da bismo ustanovili povijesnu istinu - to prepuštamo znanstvenom istraživanju - nego da bismo izrekli sud o onome čega se kao slobodarskog i progresiv­nog u tom naslijeđu ne želimo odreći i o onome što zaslužuje našu po­litičku osudu. Na toj ocjeni ispit polaže naša demokratska politička svijest. Na tome ujedno gradimo svoj novi politički identitet.

Temeljnu pozitivnu odrednicu nasljeđa našeg komunističkog pok­reta vidimo u tome što se taj pokret - ideologijski, politički i vojno - suprotstavio dvjema najjačim totalitarnim ideologijama i pokretima XX. stoljeća: fašizmu i staljinizmu. Na vrhuncima svog antifašističkog i antistaljinističkog djelovanja KPJ/SKJ, predvođena Titom, bio je partija nacionalnog i socijalnog oslobođenja, koja se oslanjala na široke socijalne slojeve i uživala podršku naroda.

U oslobodilačkom ratu uspostavljena je hrvatska republika, a Jugo­slavija je iz unitarne države s velikosrpskom hegemonijom preoblikovana u federativnu zajednicu zasnovanu na nacionalnoj ravnopravnosti. Narodnooslobodilačka borba svrstala je Hrvatsku u red zemalja pobjed­nica u drugome svjetskom ratu. Istra, Rijeka, kvarnerski i dalmatinski otoci i gradovi vraćeni su u granice domovine nakon stoljetne tuđe vlasti. Unatoč teškim posljedicama građanskog rata, obnovljen je suživot Hrvata i Srba na tlu Republike.

Otpor imperijalističkoj politici Staljinova Sovjetskog Saveza i obrana nezavisnosti i samostalnosti podigli su kolektivno samopouzdanje naroda i donijeli su zemlji veliki ugled u svijetu. Revidirana je izvorna boljševička ideologija. Provedena je djelomična privredna reforma u pravcu tržišne ekonomije, otvorene su granice, te je započeta primjena programa ekonomske demokracije kroz radničko samoupravljanje. Time je uspostavljen dotad najliberalniji privredni i politički poredak među socijalističkim zemljama, s uspješnom obnovom i industrijskom preobrazbom zaostale agrarne zemlje. Politika nesvrstavanja u vremenu blokovskih su­koba otvorila je perspektivu svjetskog mira.

Potkraj šezdesetih godina pružen je odlučan otpor centralističkim težnjama u Jugoslaviji, razbijen je središnji moćni aparat političke poli­cije, te provedena reforma jugoslavenske federacije na konfeđerativnim osnovama radi jačanja ravnopravnosti i samostalnosti republika. A una­trag godinu dana SKH-SDP našao je snage da se transformira te da se suprotstavi hegemonističkim težnjama nosilaca tzv. antibirokratske revo­lucije. Polazeći od toga da je demokracija njegovo strateško opredjeljenje SKH-SDP donio je i proveo odluku o uvođenju višestranačke parlamen­tarne demokracije.

Negativni saldo četrdesetpetogodišnje vladavine KPH/SKH pro­izišao je iz jednopartijskog monopola i nikad do kraja prevladanog boljševističkog ustrojstva u kojemu su vladali voluntarizam i sklonost da se administrativnim i nasilnim metodama rješavaju društveni problemi; iz stalne tendencije da se rješenje nacionalnog pitanja traži jačanjem jugo­slavenskog integralizma, uz podcjenjivanje nacionalne afirmacije; iz trajne državne kontrole nad privredom, sputavanja tržišnih zakonitosti, onemogućavanjem poduzetništva i suzbijanjem svake privatne inicijative u privredi.

Političkog voluntarizma i primjene nekontroliranog nasilja bilo je u ratnom i poratnom razdoblju, kad se ono donekle moglo i razumjeti zbog posebnih okolnosti, ali i kasnije, kad su se političke prilike stabilizirale te se način vladanja ničim nije mogao opravdati. Tome pripadaju: nele­galne egzekucije i gruba represija prema u ratu pobijeđenim vojnim i po­litičkim protivnicima; neprijateljski odnos prema Katoličkoj i drugim crkvama i sektaški odnos prema vjernicima uopće; unutarpartijski po­litički obračuni, za što je najdrastičniji primjer slučaj Andrije Hebranga; nasilne kolektivizacije sela i represivne mjere u vezi s prisilnim otkupom; jednostran negativan odnos prema hrvatskoj emigraciji; grubi obračuni, ekskomunikacije, progoni i zatvaranje ljudi drugačijih političkih uvjer­enja, posebno onih koji su izrazitije zastupali nacionalno stajalište; suđenja za verbalne delikte i za političko djelovanje koje se inače u de­mokratskim društvima ne inkriminira; jednoznačno svođenje događaja 1971. godine na nacionalizam, uz poricanje reformskih, demokratskih i federalističkih aspekata politike tadašnjeg rukovodstva, te politički i krivični progon pripadnika tzv. maspoka. Veliku je političku štetu u posljednjim godinama nanijela i "hrvatska šutnja" prema očitim hegemo­nističkim aspiracijama velikosrpskih krugova. Ipak, valja reći da je u pre­thodnom rukovodstvu bilo ljudi koji su se protivili takvu stavu i zaslužni su za promjenu politike do koje je došlo na 11. kongresu SKH potkraj 1989.

Državno upletanje u privredni život nije bitno smanjeno prijelazom na tzv. integralno samoupravljanje i društveno vlasništvo. Štoviše, zbog tog upletanja i pogrešne ekonomske politike došlo je do smanjenja ekonomske odgovornosti, pada motivacije i produktivnosti, a zatim i ne­kontroliranog zaduživanja u inozemstvu. To je ojačalo utjecaj politike na privredu, pa je voluntarističko ponašanje postalo obrascem privređivanja u tzv. dogovornoj ekonomiji. Rezultat je duga i teška kriza u zemlji.

SDP se odlučno i jasno distancira od takve političke i privredne prakse, jer je smatra nespojivom sa svojim temeljnim opredjeljenjima za političku demokraciju i tržišnu privredu.

SDP smatra da je potrebno rehabilitirati nevino osuđene osobe u po­litičkim procesima i priznati im pravo na moralnu i materijalnu odštetu.

SDP, kao zakonski sljedbenik KPH/SKH, smatra svojom moralnom i političkom dužnošću da se javno ispriča svima onima kojima je iz po­litičkih razloga nanesena nepravda, učinjena šteta ili povrijeđeno dosto­janstvo djelovanjem organa vlasti u poratnom razdoblju.

SDP će se zalagati da se u javnosti poštuje sve ono što je pozitivno u našem političkom naslijeđu, kao i za prosudbu pojedinih događaja i ličnosti u povijesnom kontekstu.