Radnička fronta (RF), politička organizacija ljevice, na svojoj je službenoj internetskoj stranici 25. veljače objavila „Izjavu o Ukrajini". U nastavku tekst prenosimo u cijelosti.

JUČER je vojska Ruske Federacije napala Ukrajinu. Radnička fronta nedvosmisleno osuđuje napad Rusije na Ukrajinu ‒ protiv smo svake agresije, huškanja i pozivâ na ratove. Dok za rusku agresiju i napad ne može biti opravdanja jer je riječ o odgovoru koji nije razmjeran onome što je do njega dovelo, do ovih nesretnih događaja ipak nije došlo "neizazvano" i "bez ikakvog razloga", kao što to tvrdi dio propagande zapadnih medija i političkih elita, kao i Deklaracija o Ukrajini koju je izglasao Hrvatski sabor.

Geopolitičke igrice s bilo koje strane ne mogu opravdati ni jednu ljudsku žrtvu s bilo koje strane.

Činjenica je da je do ovog katastrofalnog razvoja situacije došlo nakon višemjesečnih provokacija i usijanih izjava i poteza koji nisu dolazili samo s ruske strane, nego itekako i od strane SAD-a, NATO-a i Zapada, što je sve samo kulminacija višedesetljetne i višegodišnje ekspanzionističke politike Amerike i NATO-a.

Na kraju hladnog rata, Zapad i NATO su obećali Rusiji da se neće širiti dalje na istok. Taj je dogovor vrlo brzo prekršen, a SAD su u 1990-ima od Rusije napravili svoju banana-državu, gdje su po volji postavljali predsjednike, provodili doktrinu šoka i privatizacije i naštetili ruskoj ekonomiji i kvaliteti života u Rusiji. To je rezultiralo dolaskom Putina na vlast i s vremenom novim zahlađivanjem odnosa između Rusije i Zapada. SAD i Zapad su u Ukrajini 2014. aktivno podržavali i orkestrirali državni udar u kojem je nasilno i protuzakonito s vlasti zbačen korumpirani, ali na izborima regularno izabrani, predsjednik Janukovič, nakon što je između ekonomske ponude EU i Rusije izabrao onu daleko izdašniju ‒ rusku. To je isprovociralo rusku manjinu na istoku Ukrajine i Rusiju te je završilo pobunom u Donbasu uz rusku podršku te ruskim zauzimanjem Krima protivno međunarodnim zakonima.

Jesenas je u potpunosti završen novi plinovod od Rusije do Njemačke, Sjeverni tok 2, koji je trebao biti pušten u promet u prosincu ‒ nedostajao je još samo završni potpis. Upravo tada kreće podgrijavanje situacije u Ukrajini od strane SAD-a, koji se još od Obame protivi Sjevernom toku 2 jer bi doveo Europu u energetski još zavisniji položaj o Rusiji. SAD je činio sve što može da ST2 bude otkazan kako bi Europa bila prisiljena kupovati višestruko skuplji američki LNG (ukapljeni plin). To je SAD-u na kraju i uspjelo s obzirom na eskalaciju situacije u Ukrajini, koja Americi odgovara, a posljedica svega jest i bit će višestruko poskupljenje plina u Hrvatskoj i Europi.

Premda se ruska invazija na Ukrajinu ne može opravdati, to ne znači da SAD i NATO mogu biti izuzeti od kritike, a stvari je potrebno staviti u kontekst umjesto neuvjerljivih fraza kao što je ona da „Putin mrzi demokraciju". Sasvim je sigurno da je Putin autokrat i da provodi čitav niz nazadnih politika, no propagiranje demokracije od strane zapadnih medija je licemjerno ‒ npr. Zapadu nimalo ne smeta otvorena autokracija njihova saveznika Erdoğana u Turskoj (čija je vojska, kao i američka, i trenutno ilegalno u Siriji), kao ni legalizirana diktatura i fundamentalistički vehabizam bitne zapadne saveznice Saudijske Arabije. Očito je da je autokracija problem samo kad se radi o režimu koji ne odgovara Zapadu.

Potpuno je jasno, kako je već navedeno, da se ruska invazija na Ukrajinu i prekrajanje granica može samo nedvosmisleno osuditi, no licemjerno je pritom ne zamijetiti, kako to „zaboravljaju" zapadne političke elite i mediji, da ovakvoga zgražanja nije bilo oko Iraka 2003 ili Libije 2011, kada su Amerika i zapadne zemlje ilegalno napadale svoje suparnike ili za još uvijek trajuće invazije američke saveznice Saudijske Arabije na Jemen. Isto tako, indikativno je da nitko ne prosvjeduje protiv višedesetljetne, po međunarodnim zakonima ilegalne, okupacije od strane američke saveznice Izraela u Palestini, niti je pitanje prekrajanja granica bilo tako sporno kad je uz pomoć SAD-a stvoreno Kosovo (premda nakon dugogodišnjeg Miloševićeva terora nad Kosovarima). Također, pitanje prekrajanja granica nikome na Zapadu nije sporno kad se zaziva, više ili manje otvoreno, odcjepljenje Tajvana, Hong Konga, Tibeta i Xinjianga od Kine.

Hrvatska je 2008. bez referenduma uvedena u NATO uz uvjeravanje da ćemo tako biti sigurniji. Sada se pokazuje da je upravo suprotno ‒ potpuno je jasno da bismo u ovom i sličnim sukobima bili daleko sigurniji da smo neutralni umjesto da se svrstavamo na bilo koju od strana u ovom nepotrebnom i katastrofalnom sukobu.

Smatramo da bi sada prvi cilj trebao biti prekid svih sukoba i inzistiranje na uspostavljanju mira. Geopolitičke igrice s bilo koje strane ne mogu opravdati ni jednu ljudsku žrtvu s bilo koje strane. Smatramo da bi se Hrvatska trebala zalagati za smirivanje sukoba, istovremeno ne pristajući na uključivanje naših vojnika u rat. Potrebna nam je borba protiv militarizma kod kuće, imperijalističke politike širom svijeta, te stavljanje zajedničkih interesa radnog naroda ispred interesa političkih elita, kapitala i posebno njegove vojno-industrijske frakcije.

Ne želimo ginuti ni za Putina ni za Bidena! Ne želimo se boriti za tuđe interese! Ne ratu!