Rođen sam u Slavonskom Brodu gdje još uvijek živim. 24 godine su mi. Gotovo cijeli život bavim se sportom, no svojom najvećom 'ljubavi', kanuom na mirnim vodama, od svoje dvanaeste godine počeo sam se baviti u svome gradu na rijeci Savi iz znatiželje i društva, no ubrzo je to sve preraslo u strast.

Grad Slavonski Brod te Hrvatska uopće nisu imali volje ni želje da mi pomognu.

Kako su godine prolazile rezultati su se krenuli redati, postao sam prvak Hrvatske u uzrasnim kategorijama mlađi juniori, juniori, seniori. Također sam bio na svjetskim i europskim prvenstvima, te međunarodnim regatama i, s obzirom na uvjete rada koji su me pratili, odlično prolazio.

Nigdje nije imao potporu

Praktički od svoje šesnaeste godine radio sam po kafićima i disco klubovima da bih preživio. Trenirao sam prije i poslije posla, te za treninge uvijek odvajao vremena, bez obzira koliko to teško bilo. Bez odgovarajuće prehrane, uvjeta, priprema, te mnogo toga drugoga što je potrebno za vrhunski rezultat, uspijevao sam doći do dobrih rezultata. Na žalost nisam nailazio na potporu nigdje, svi su gledali to sa podsmjehom, a od nekolicine sam bio ismijavan. 

Misleći tako da nemam ono što je potrebno za pravi rezultat, mislio sam odustati i otići nekim drugim "vodama". No nešto se u meni probudilo i pokušao sam kontaktirati druge zemlje koje bi mi možda omogućile bolje uvijete nego moja Republika Hrvatska.

I došao sam do Azerbaijana, zemlje koja se nalazi 'gotovo na kraju svijeta', te su me oni pozvali na testiranje mojih sposobnosti za rezultat.

Iako nikoga, od određenih trenera, sportaša i klubova do reprezentacije, nisam zanimao - jer sam 'prosječan' - nakon obavljenih pretraga, testiranja i veslanja, došli su rezultati koji su govorili sasvim drukčije nego sto su svi u Hrvatskoj rekli.

Zbog onih koji su me okruživala u mom sportu i koji su govorili da nemam šanse te da sam prosječni kanuista kao i svi ostali, bez velikih očekivanja došao sam na obalu Kaspijskoga mora, u glavni grad Azerbaijana, Baku.

Iako nikoga, od određenih trenera, sportaša i klubova do reprezentacije, nisam zanimao - jer sam 'prosječan' - nakon obavljenih pretraga, testiranja i veslanja, došli su rezultati koji su govorili sasvim drukčije nego sto su svi u Hrvatskoj rekli. Sve potrebno za rezultat bilo je zadovoljeno, od fizičke pripreme, psihe i tehnike. Od deset pozvanih, Azerbaijani su odabrali dvojicu najboljih – onih koji u svim segmentima imaju sve sposobnosti. Možda je neskromno pohvaliti se da sam upravo ja bio najbolje ocijenjen od svih nas desetorice. U dva dana sam dobio njihovu putovnicu i otvorenu ponudu u obliku ugovora koji samo ja još trebam potpisati, a trebao bih, po tom ugovoru, biti član reprezentacije Azarbaijana, sudjelovati u njihovom kalendaru priprema i nastupa, ostajući član svojeg matičnog KKK „Marsonia" i, što mi se, zbog razloga koji su me i ponukali na ovaj korak, u ovom trenutku čini najvažnijim - uz sve uvijete koji su potrebni jednom sportašu koji želi maksimum u sportu. 

Rasplinjuje se san o hrvatskoj zastavi

Nakon ovoga pitam se - kamo vodi ova Hrvatska? Moram li i ja, kao jedan sportaš s već postignutim određenim rezultatima i koji sam procijenjen kao dobar za jednu moćnu stranu reprezentaciju, otići iz Hrvatske? Ja? Sa snom kako nosim hrvatsku zastavu i branim njene boje na svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama!? 

Od deset pozvanih, Azerbaijani su odabrali dvojicu najboljih – onih koji u svim segmentima imaju sve sposobnosti. Možda je neskromno pohvaliti se da sam upravo ja bio najbolje ocijenjen od svih nas desetorice.

Grad Slavonski Brod te Hrvatska uopće nisu imali volje ni želje da mi pomognu. Ismijavalo me se, rugalo mi se u Hrvatskoj, govorilo se da sam uopće lud što nešto pokušavam. Nisam tražio neke nemoguće uvijete niti neostvarive stvari. Tražio sam da imam potrebne stvari za život, za trening hranarinu, sitnu sportsku opremu (koja obuhvaća trenerku, vitaminizaciju te opremu za veslanje) i naravno školovanje za trenera kako bih i budućnosti mogao biti u sportu i pomoći nadolazećim generacijama. Odrekao sam se svoga života i sebe radi sporta i žara da nosim našu zastavu, a dobio sam jedno veliko – ništa!

Veliki novci troše  se na gluposti

Razočarao sam se u svoju rodnu zemlju koja je najljepša na svijetu, te u ljude koji žive u njoj da ih uopće nije briga za sportaše. Novci se na veliko troše  na gluposti, jedan auto koji političari kupe, za taj iznos ja mogu trenirati gotovo tri godine bez problema. Sramota! 

Ugovor je preda mnom. Još ga nisam potpisao. Pitam se i pitam sve: Zar sam zbilja osuđen da moram otići u drugu zemlju braniti njene boje, a ne ostati u Zemlji za koju bih ginuo?

Štefo Lutz