VIJESTI kako neki poslodavci svojim radnicima povećavaju plaće od šest pa sve do trideset posto,  paraju medijski prostor i zvuče nestvarno, pa pomalo i panično. Kažu ti poslodavci da, s tim  povećanjima plaća, svojim radnicima žele pokazati i dokazati koliko  su im oni značajni,  potrebni i neophodni u njihovim poslovnim procesima.

Budući da se zna tko koga bira, ne bi trebala stajati ona: "Narod ima vlast kakvu zaslužuje", jer ovaj narod zaslužuje bolju vlast. Ili?

Da ovakve izjave nisu cinične bile  bi i komične. Kao da ti radnici, dosad, nisu bili sastavni dio njihovih poslovnih procesa i kao da nisu doprinosili poslovnim rezultatima te debelo punili džepove gazda-poslodavaca svih proteklih godina. Ma jako se dobro zna da ni sada oni plaće svojim radnicima ne povisuju iz nekog posebnog poštovanja prema njima, nego to čine  iz puke nužde i panike koja ih je zahvatila nedostatkom radne snage na tržištu rada. 

U ovoj priči interesantnim se ističe činjenica da se ova i ovolika "povećanja" plaća većinom, ili u potpunosti, odnose na niže kvalificirana radna mjesta, koja su desetljećima bila podcjenjivana i potplaćena, omalovažavana i na takav način mladim generacijama neinteresantna i neprihvatljiva.

Oni koji su u tim i takvim poduzećima bili na rukovodećom mjestima i sa plaćama u omjerima tri, četiri pa čak i pet naspram jedan, očito, više nisu toliko "sposobni i zaslužni" za poslovne uspjehe i procese, pa tako i za ukupne rezultate poduzeća. Njima plaće ostaju iste ili se smanjuju. Vrlo čudno i interesantno, a do jučer su bili i "sposobni i zaslužni". Izgleda kako je netko konačno shvatio da su im postali skupi i neučinkoviti ti "goniči robova". Ne bi oni bili skupi da "robova" (radnika) i dalje ima u izobilju te da im se može govoriti "ako nećeš ti raditi na tvoje radno mjesto čeka drugih deset".

E, nema više tih deset, nema više niti tog jednog radnika. I zbog toga ti "robovi" (radnici) odjednom postadoše gazdino cvijeće, kojem se sada tako tepa, a koje su ti isti  poslodavci desetljećima  zalijevali toplom vodom kako bi im dobro i bolje "cvjetalo".

Nakon svega toga i takvoga odnosa  sada  imamo rezultate takvog tretiranja. Nema više "cvijeća", ostadoše pusti "cvjetnjaci i aleje" proizvodnih hala, polja, hotela  i restorana i mnogi drugih  gospodarski sadržaja,  jel radnika (cvijeća), stručnih i kvalificiranih, jednostavno, više nema. A gdje nestadoše? Odoše trbuhom za boljim kruhom gdje ih neće zalijevati toplom vodom, gdje neće bit ničije "cvijeće" nego samo radnici, gdje im nitko neće stalno govoriti kako na njihovo radno mjesto čeka drugih deset, gdje će biti poštovani i plaćeni prema svojim sposobnostima i zaslugama i gdje će od svoga rad moći dostojanstveno živjeti.

I, što smo iz svega ovoga do sada  naučili? Bilo bi dobro da smo išta, ako i za ono malo nešto nije prekasno. Ovi koji ostadoše u ovoj "lijepoj", "bogatoj" i "perspektivnoj " državi još uvijek se nadaju i  vjeruju kako će se općedruštvena situacija promijeniti. To se može dogoditi samo na  jedan način, a to je onaj koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izrekao poznati hrvatski političar, Vladko Maček, u svoje dvije mudre misli i izreke "Za novu mužiku potrebni su novi mužikaši" i "Da bi se lajbek (prsluk) mogao ponovo zakopčati mora se najprije raskopčati". Ove misli i izreke sve govore.

Ako je netko, u nekoliko navrata, u proteklih skoro tri desetljeća, imao priliku da ovu državu stvori bogatom i perspektivnom, državu zadovoljnih i sretnih ljudi, a to mu nije uspjelo, onda to može značiti samo jedno, ili nije znao, ili su mu namjere bile takve.

Kroz sve te silne godine takvog vođenja države skoro sve je izgubilo svoje vrijednosti - od  kulture rada i dostojanstva radnika i građanina, do identiteta nacije. I to sve kroz silne  eksperimente raznih klijentelističkih politika, lutanja u magli i traženja nekih "pametnih rješenje" koja su toliko "pametna" bila da su nas odvele, u smjeru utapljanja i prilagođavanja raznim tuđim interesima i zahtjevima.

Na takav način, postali smo, kako bi narod rekao, repa bez korijena. Propadanjem svih industrija, od prerađivačke do poljoprivredne, postali smo područje plasmana stranih roba upitne kvalitete, kao i raznih skupih usluga, te tržište jeftine radne snage. Jednostavno, dovedeni smo u ovisničko i dužničko ropstvo.

Svi ti trendovi doveli su do ovakvog stanja i situacije u kojoj nas je svakim danom sve manje, gdje su  životne potrebe sve skuplje, a unutrašnja politička situacija sve depresivnija i kao da se sve vrti u nekom začaranom krugu.

Porazna demografska politika u posljednjih tridesetak godina, masovno iseljavanje stanovništva, prvenstveno iz ruralnih krajeva, a i većih gradova te odlazak vitalne radne snage,  prije svega zbog pot plaćenost rada u domaćim poduzećima, stvorili su nestašicu radnika u svim gospodarskim granama, od turizma pa do poljoprivrede, ma kakva nam god ona bila.

I, kako iz ovog našeg zla u neko naše dobro? Vrlo teško i vrlo sporo će to ići. Teško je povjerovati da se sve ovo slučajno dogodilo, kao što je teško povjeravati da bi kiša mogla padati, a da se ne naoblači.

Možda ovakva situacija može poslužiti i kao neko dobro? Možda treba dotaknuti dno, kako bi započeo ponovni uspon prema vrhu? Možda apsurdu treba prepustiti da do kraja odradi svoje, a onda da nastupe razum, otrežnjenje i poštenje?  Možda se sve to neće trebati još dugo čekati?

Istina u tom čekanju i nadanju još će mnogi napustiti ovu zemlju, ali sigurno je da će se neki i vratiti. Na žalost ni višestoljetna nam povijest nije bila puno bolja, a iz nje ništa naučili nismo. Pečalba je uvijek bila sudbina malih i siromašnih naroda, ili su za nekog radili ili su za nekog ratovali.

Ovaj narod, na ovom tlu, uvijek je, manje ili više, imao vođe koji su se zaklinjali u dobro tog istog naroda, mada narod nije sjetio tu dobrotu. Čudan je taj narod, kad ne osjeća "dobro" i "blagostanje", koje proizlazi iz primjerenih plača, on ju potraži negdje drugdje.

U tom nerazumijevanju između vlasti i naroda neka se promjena mora dogoditi da na svome ne budemo tuđinci i jeftina najamna radna snaga. Kad to već moramo biti tamo gdje nas "dobre" vlasti  tjeraju. Budući da se zna tko koga bira, ne bi trebala stajati ona: "Narod ima vlast kakvu zaslužuje", jer ovaj narod zaslužuje bolju vlast. Ili?