NA stranici Pandemijski realizam, autor Nenad Bakić objavio je opsežan članak o onečišćenju zraka, uzrocima zagađenja i odgovorima na pitanje gdje je izlaz iz situacije u kakvoj su se, primjerice, našli Slavonski Brod i Zagreb.

S obzirom na to da su ovotjednu stručnu tribinu Brođani mahom ignorirali, u nastavku donosimo drugi dio njegovog članka koji je u cijelosti dostupan OVDJE.

Brođani (ne)zainteresirani za važnu temu

'Zašto se oko dva noću događa fenomen da koncentracije idu u nebo?'

Smatramo kako je riječ o jednom cjelovitom i stručnom pogledu na problem koji se, posebice u predizborno vrijeme, neprestano nepotrebno politizira. Riječ je o temi podložnoj brojnim manipulacijama, ali i prepunoj dezinformacija. S druge strane, građani na društvenim mrežama pišu i objavljuju svoja mišljenja koja su, uglavnom, apsolutna pogrešna i navode na krive zaključke. Dok krivce (kao nekad u Rafineriji nafte Brod) neprestano tražimo u drugima, svi objektivni pokazatelji i znanstvena istraživanja/mjerenja, pokazuju kako zrak koji udišemo, najviše zagađujemo - mi sami.

Drugi dio članka Nenada Bakića:

7. Uzroci zagađenja

Pogledajmo najprije uzroke zagađanje, prema EU istraživanju SHERPA, što možete vidjeti u Urban PM2.5 atlas - Air quality in European cities : 2023 report. Od hrvatskih gradova je obrađen Zagreb i za njega imamo sljedeće izvore zagađenja. Međutim, udio od transporta je podcijenjen, na što ćemo se vratiti kasnije. U svakom slučaju, glavni uzrok je rezidencijalni sektor, konkretno: grijanje na (vlažna) drva i drugi neprimjereni ogrjev (ugljen itd.):

Kao što vidimo, po ovoj analizi 36% zagađanja dolazi od samog grada, a oko 64% od okolice, prekograničnog zagađanja (uglavnom BiH, Srbija i Italija), prirodnog i ostalog (saharski pijesak itd.)

Zašto je udio zagađenja od transporta podcijenjen? Model SHERPA procjenjuje doprinos transporta modeliranjem na osnovu gustoće prometa.

A koliko su modeliranja točna, pokazuje primjer drugog modela EU, Copernicus, koji je citiran u Izvješću o provedbi Akcijskog plana za poboljšanje kvalitete zraka na području Grada Zagreba za 2021. i 2022. i navodi da su izvori pregroničnog zagađenja Poljska, Slovenija, Češka itd., a ne navodi Srbiju i BiH od kojih dolazi lavovski dio zagađanja, što se lako vidi na servisima koji uspoređuju tokove zraka (vjetrove) i zagađenja (odnosno, skriveni su, očito u manjoj mjeri, pod ‘ostalo’). Ovo je za PM10, ali PM2,5 i PM10 se kreću slično, a na koncu, u Zagrebu je većina PM10 čestica u stvari PM2,5.

Kao što vidimo, ovo istraživanje navodi da je lokalno zagađenje uzrok svega oko 20% zagađenja, što je u oštroj suprotnosti sa SHERPA istraživanjem.

Drugim riječima, na količinu i vrstu čestica, odnosno ono što se utvrđuje mjerenjem, možemo se osloniti, ali na ono što je rezultat modeliranja, kao geografsko podrijetlo i izvori, se ne možemo osloniti.

Vratimo se na izvore. Hrvati voze u prosjeku vrlo stare aute. Prosjek pri registraciji je 13,4 godine, a to znači prosjek na cesti je oko 13,9 godina:

Iako broj uvezenih automobila raste, svega 15% građana kupuje nove automobile. Ostatak su rabljeni, i, očito, velike ili čak i sve veće starosti:

Problem je u tome da starije Euronorme 1 i 2 za gorivo dopuštaju 20-30 puta veće emisije PM2,5 čestica od novijih, u što se možete uvjeriti ovdje.

Drugi veliki problem je već notorno uklanjanje DPF filtera na dizelašima. Kao što smo vidjeli, građani uglavnom kupuju starije rabljene aute iz inozemstva i nakon npr. 150.000 km treba zamijeniti DPF filter, što je vrlo skupo (pogotovo u usporedbi s niskom cijenom nabave starijeg rabljenog auta). Mnogi se odlučuju za skidanje DPF filtera, što opet povećava emisije za 10-20 puta.

Tako da u Hrvatskoj, i srazmjerno manja gustoća prometa (iako u Zagrebu ona i nije tako mala) dovodi do većeg zagađenja od tog izvora.

Realniji prikaz izvora zagađanje daje Akcijski plan za poboljšanje kvalitete zraka na području Grada Zagreba iz 2015.; nažalost, originalni izvor nije dostupan:

U međuvremenu, smanjio se broj (loših) ložišta na kruta goriva, a povećao broj i starost automobila, pa je za pretpostaviti da je udio prometa i veći nego prije 10 godina.

Fokus je ovdje na Zagrebu kao mjestu na kojem zagađenje ima najveći negativni učinak na zdravlje i umiranje, pogotovo zbog dostupnosti podataka, ali situacija u Zagrebu je paradigmatična za većinu države.

Najveći izvor svakako ipak ostaje loženje (vlažnim) drvetom. Iz navedenog Akcijskog plana iz 2015:

“Emisija čestica kućanstva gotovo je u potpunosti (99,4%) posljedica korištenja drva kao goriva. Iako u dokumentu EIHP (2013.) nije komentirana nesigurnost proračuna emisije čestica, potrebno je ovdje na nju upoznati. Specifična emisija čestica, (g(PM10)/GJ) malih ložišta pri izgaranju biomase značajno ovisi o tehnologiji izgaranja i vrsti goriva (cjepanice, peleti). Moderne kaminske peći zbog bolje tehnologije izgaranja imaju znatno manju emisiju čestica, ugljikova monoksida (CO) i policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAU (među kojima i B(a)P)) od starih tradicionalnih peći koje su se često koristile i za kuhanje. Emisijski faktori dobiveni mjerenjima emisija različitih tipova ložišta na biomasu imaju velik raspon vrijednosti. Npr. peći na pelete imaju specifičnu emisiju reda veličine 80 g/GJ, dok tradicionalni kamini i peći na drva imaju specifičnu emisiju čak i veću od 1000 g/GJ9 . Na emisiju čestica utječu i individualne karakteristike svakog ložišta, odnosno vrsta drveta koja se koristi te posebno sadržaj vlage u njemu.”

U Hrvatskoj, uključivo većim urbanim centrima, uobičajeno je ložiti neosušenim drvetom koje može imati 20% do čak 50% vlage! Takvo drvo nepotpuno izgara i daje manje topline (osim što kupujete i vodu), te emitira puno više PM2,5 čestica. Drvo vlažosti 40% emitira pri loženju 2-3 puta više čestica, a pogotovo ako se loži u staromodnim, neadekvatnim ložištima.

Što se tiče toplinske energije, ako koristite svježe drvo npr. bukve, ono ima 50%-60% vlage. Takvo drvo daje oko upola (!) manje toplinske energije od drveta vlažnosti 20% jer
(a) ima manje drvne mase
(b) troši se energija na isparavnje vode
(c) nepotpuno izgara.

U mnogim europskim zemljama na snazi su stroga ograničenja, prema kojima se ne smije ložiti drvo s više od 20% vlage, ali se u nekim zemaljama praksi ne loži ni s više od 15% ili 18% (npr. Švicarska i Njemačka). U Sloveniji se za grijanje u kućanstvima ne smije koristiti drvo vlažnosti veće od 20%.

Također, mnogi ljudi u ložištima spaljuju otpad ili lože na ugljen. U velikom trgovačkom centru u blizini naše kuće se tako, primjerice, ne mogu kupiti drva za loženje, ali se mogu kupiti ugljeni briketi!

8. Zašto institucije ignoriraju i skrivaju zagađenje

U RH je pravo na zdrav okoliš zaštićeno Ustavom, u kojem se u Glavi III. (Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda) u čl. 70. određuje da svatko ima pravo na zdrav život i da država osigurava uvjete za zdrav okoliš te da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

Zašto politika daje premalu pažnju, ignorira ili čak laže oko zagađenja - ne znam, možemo samo nagađati.

Svakako je indikativno da je sam ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar (najmjerodavnija osoba u Hrvatskoj za ovu temu) i u trenucima ponajvećeg zagađanje izjavljivao da ono nije opasno: Branko Kolarić o zagađenju zraka: Oblaci su nisko, struje stoje, ali nije opasno.

Zanimljivo je da smo upravo u trenucima davanje ove izjave imali jedan od najgorih perioda zagađenja zraka, na razinama primjerenima npr. Kalkuti. Službeni rezultati s postaje Zagreb-4:

Ili: “Kolarić je istaknuo kako se kvaliteta zraka u Zagrebu na godišnjoj razini popravlja, a grad bilježi jednu od najviših razina kvalitete zraka u Hrvatskoj. Pojasnio je da su kratkotrajni porasti zagađenja, iako neugodni, povremeni i ne predstavljaju trajnu prijetnju.” Nevjerojatne i pomalo nevjerojatne izjave, i vjerujem, dovoljan razlog za smjenu.

Čini se da ovime ravnatelj Kolarić krši čak i Ustav!

Još jednom vrijedi navesti novu direktivu EU koja regulira onečišćenje zraka i prava građana.

Jedinice lokalne samouprave, koliko se vidi, ne rade skoro ništa oko zagađanja zraka (možda je to razlog zašto ravnatelj Andrije Štampara govori neistinu o ovoj prevažnoj temi - što ima posljedice ne samo za Zagreb, nego za cijelu zemlju).

Diljem zemlje usvajaju se akcijski planovi i mjere, ali toga je vrlo malo i izvedba je upitna i loša. Ovdje imate popis svih akcijskih planova i programa.

Posebno, Grad Zagreb je usvojio do sada bar tri programa odnosno akcijska plana za poboljšanje kvalitete zraka (2009., 2015., 2023.) ali se malo toga napravilo. U Akcijskom planu iz 2015. su se ispravno fokusirali na rezidencijalno zagađenje (ložišta itd.), što se prenosi i u plan iz 2023.

(Zanimljvo je da ovaj plan, suprotno Zakonu u pristupu informacijama, nije objavljen u strojno čitljivom formatu, nego kao ‘lažni’ PDF, tj. PDF kao slika, možda šlampavost, a možda i namjerno skrivanje informacija o planu i učinku, tj. pretraživači ne mogu pronaći sadržaj.)

Država je napravila dobre formalne korake. Npr. Zakon o zraku, uvođenje mreže mjernih stanica, a nedavno čak i vrlo ambiciozan plan raznih projekata vrijednih 220 milijuna eura za zaštitu zraka:

“U tu svrhu će se tijekom ove i sljedeće godine provoditi razni programi vrijedni više od 220 milijuna eura. 

Od tog iznosa čak 90 milijuna eura, bit će osigurano za sufinanciranje vozila s nultim emisijama i to za korisnike koji rade veliku kilometražu poput taxi službi ili dostavnih vozila. Pola tog iznosa, odnosno 45 milijuna eura će biti dodijeljeno bespovratno, dok će se ostalih 45 milijuna eura plasirati kroz ostale financijske instrumente poput zajmova.

Također će se sa dodatnih 53 milijuna eura poticati kupnja automobila na alternativna godiva i kod drugih pravnih osoba, a sufinancirat će se i ugradnja električnih punionica. U svrhu uklanjanja fluoriranih stakleničkih plinova u distribucijskim centrima i kod prijevoznika zamrznute robe sufinancirat će se zamjena hladnjača i kupnja nove opreme s tvarima koje ne oštećuju ozonski sloj za što je rezervirano 35 milijuna eura.

Građanima u riziku od energetskog siromaštva će, s ciljem poboljšanja uvjeta života, ali i materijalne situacije, biti dodijeljeno oko 25 milijuna eura za energetsku obnovu kuća, a u gradovima s prekoračenjima emisija će se s 10 milijuna eura sufinancirati i zamjena kućnih ložišta u svrhu zamjene zastarjelih kotlova.”

Ovom projektu se ipak može prigovoriti da veći naglasak stavlja na CO2, koji je ipak za Hrvatsku manji problem. Naime, radi se o globalnom zagađivaču, a Hrvatska po stanovniku ispušta oko 65% koliko Njemačka ili Kina ili oko trećina koliko SAD. Pri tome, EU ispušta oko 7,5% globalnih emisija, a Hrvatska svega 0,7% toga, dakle ukupno Hrvatska ispušta oko 0,05% globalnih emisija te definitivno ne može značajno ‘spašavati svijet’ (a i zašto bi bila agresivna u tome kad je jedan od najmanjih zagađivača per capita u razvijenom svijetu?). Stoga bi se trebala veća pažnja obratiti zaštiti zdravlja vlastitog stanovništva, umjesto postizanju globalnih ciljeva gdje i ne možemo puno doprinijeti.

9. Što učiniti

1. Subvencije za zamjenu zastarjelih kućnih ložišta na kruta goriva modernima, koja imaju značajno manje emisije.

Naime, kućna ložišta na kruta goriva su glavni izvor PM10, od kojih je najveći dio PM2,5; zamjena drugim tehnologijama (plin, dizalice toplinske) je općenito skuplji i teži zahvat, te iako je bolji, manje će ga ljudi prihvatiti. Zamjena postojećih novima je jeftina i brza. Pri tome treba biti vrlo fleksibilan u odobravanju subvencija jer je bolje da se što prije zamijeni što veći broj tih ložišta, čak i ako manji postotak ljudi na neki način prevari sustav.

2. Subvencije za zamjenu ložišta na kruta goriva plinskima ili dizalicama topline.

3. Zabrana korištenja drva za loženje s udjelom vlagom većom od 20%. Ova mjera bi mogla biti nepopularna i kod građana i kod prodavača ogrjeva, ali će ju građani lakše prihvatit kad im se objasni koliko više kalorija po 1kg goriva dobivaju jer ima više ugljika, a manje vode, a drvo izgara bolje. Nakon tranzicijskog perioda se može uvesti i zabrana prodaje drva za loženje s više od 20% vlage.

4. Zabrana korištenja ugljena i otpada u ložištima.

5. Edukacija građana o posljedicama zagađenja.

6. Poboljšanje energetske efikasnosti zgrada.

7. Zamjena javnog transporta (autobusa) koji imaju stare motore električnima; poticanje prijelaza taksi službi na električna vozila.

8. Na razini države subvencije za kupnju svih novih ili ne starijih od dvije godina automobila koji imaju niske emisije, a ne samo električnih.

Građanima kao individualna mjera svakako ostaje korištenje pročistača zraka s HEPA filterima; najbolje onih koji i pokazuju koncentracije u zraku, a ako ne, onda korištenje mjerača čestica.

Druge članke pronađite ovdje.