SLAVONSKI BROD - Kada biste nekom mlađem Brođaninu, sve i da je taksist, rekli da tražite „Zmijinu ulicu“, vjerojatno vam ne bi mogao pomoći, osim ako i sam ne živi u njoj ili njenoj blizini. Jedan je to od onih već pomalo zaboravljenih naziva pojednih dijelova Slavonskog Broda, koje će bez poteškoća „locirati“ oni malo stariji.

Skrenuvši u Trenkovu ulicu iz Zrinske, na okuci, ispred jedne kuće ugledat ćete neobičnu skulpturu - visoko deblo bez krošnje oko kojega se ovila velika zmija, uperivši svoj prijeteći pogled prema orlu, koji raširenih krila stoji na vrhu ove kompozicije. Realizam, koji se ocrtava u svakom mišiću pitona i grimasi grabežljivice, u promatraču budi iskonski strah od zvijeri, odnosno prirode, ali skulptura u cjelini podsjeća na plemenske toteme, navodeći na simbolička tumačenja.

- Udavi se penju na napušteno drveće tragajući za plijenom, potom slijeću orlovi. Ako je manj i slabiji, zmija će ga zgrabiti, dok će je veći i snažniji pobijediti. To je borba najveće snage u Africi - tajnu jedne od najpoznatijih slavonskobrodskih skulptura počeo je otkrivati njezin autor, Zvonko Juretić. Ovakve su scene uživo, kako kaže, uobičajene u predjelima rijeke Okavango, koje su mu, davno, i bile inspiracija.

„Ishod“ ovog sraza nije, međutim, izvjestan i umjetnik kao da je namjerno fiksirao trenutak u kojemu se dvije po snazi ravnopravne životinje, simboli oprečnih životnih sila, gledaju oči u oči. Hoće li ga zmija zgrabiti ili je pak pred kraljevskom pticom ustuknula? Je li ona krila raširila da pobjegne i spasi život ili je, naprotiv, trijumfalno sletjela sigurna u svoju nadmoć? Odgovori na ova pitanja, kako je to slučaj sa svakim ozbiljnijim susretom s umjetnošću, kriju se u samom promatraču, kao, uostalom, i te životne sile.

I dok ste zaokupljeni ovom „dilemom“, već ste zapazili još dva djela očigledno iste ruke, jedan reljef i jednu trodimenzionalnu glavu na Juretićevoj kući. Ovakav stvaralački nerv, pomislite, teško da se zaustavio samo na ovome. I zaista, ovaj Brođanin u dvorištu iza kuće krije pravu malu gliptoteku!

Uveo nas je istog trenutka, kao da je „grijeh“ vidjeti samo djelić ove zbirke, na kojoj je, tvrdi, radio preko četrdeset godina. Nije, osim toga, ovo bilo prvi put da mu dolaze znatiželjni novinari.

- Zvoni mi netko, kao vi sada. Čovjek u šeširu predstavio mi se kao Gerhard Ledić, poznati zagrebački povjesničar i kolekcionar, „lutajući reporter“, kako su ga onda zvali, a bilo je to 1974. On je snimao svašta, posvuda, pitaj boga gdje sve nije bio i što je sve prikupio, npr. ljubavno pismo Marije Terezije, vrčeve stare dvije-tri tisuće godine i sl. - prisjetio se, kao da je bilo jučer, posjete velikog hrvatkog novinara i „pustolova“, koja je ovom samoukom umjetniku priznanje samo po sebi.

Nakon prolaska ulazne zaključane kapije čekala nas je jedna sasvim drugačija - otključana, zapravo bez vrata, ali pred kojom posjetitelj zastaje. Lijevu i desnu ovratnicu čine dva stupa ili debla s orlovima na vrhu, slična onome ispred kuće, ali s jednom upadljivom razlikom, ljudskim licima s raznim grimasama.

- To su maske starih afričkih vračeva. Stupovi su neka vrsta upozorenja da proći pored njih nije lako - objasnio je pomalo tajanstveno.

Oko lijevog stupa ovila se zmija kao ona pred kućom, samo što je ova manja i ne vreba orla, koji pak na vrhu mirno sjedi. Ovaj je gmaz, pradrevni umjetnički motiv, u Juretićevoj „zbirci“ prisutan na još nekoliko mjesta, ali generacijama Brođana ipak je najpoznatija ona „izložena“ njima, na ulici, nekoć Cesarčevoj, koja je popularno ime po njoj i dobila.

- To je smislio narod još onda. Najveći šok mi je bio sljedeće jutro nakon što sam je postavio. Ostavivši rolete poluotvorene, vidio sam radnike u odlasku na posao. „Jao, vidi ove budale, šta je stavio“, komentirali su jedni, a drugi „Super je, ovo sigurno ima i armaturu.“ Bilo je dakle raznih reakcija, pa sam stalno morao objašnjavati što ta skulptura predstavlja... - prisjetio se živo događaja od prije gotovo pola stoljeća.

Ništa u Juretićevu „muzeju“ nije obično. Na primjer, krušne peći, njih čak tri, poredane po veličini, zapravo su umjetnička djela na kojima je Zvonko radio godinama te ih za pečenje upotrebljava samo iznimno.

Tu su još Spartak, Helena Trojanska, rimski vojnici i vozači dvoprega, konji... Pored plemenskog, „barbarskog“, inspiracija je i antička, „uzvišena“.

- Još kao dečkić od 15-16 godina gledao sam filmove rimske tematike, npr. „Teror barbara“ sa Steveom Reevesom, pa o križarskim ratovima i sl.

Opus Zvonka Juretića u znaku je dualiteta - primitivnog i uzvišenog, zmije i orla, pobjede i poraza - sjedinjenih u snazi, odnosno životnoj sili, kao središnjem motivu, iz kojega su sva ova djela i rođena.

- Po struci sam zidar, samouk. Nemam nikakve posebne škole, a sve ovo počeo sam izrađivati još kao vrlo mlad. Tada sam osjetio nešto što, kako da to kažem... mora iz tebe „izići“, nekakvu energiju.