SLAVONSKI BROD – Brojna priznanja, diplome, zahvalnice te pregršt medalja: zlatnih, srebrnih, brončanih, među kojima su i one osvojene u dresu reprezentacije Hrvatske, ono je što su Kristina, Leona i Ivan donijeli u Slavonski Brod i Brodsko-posavsku županiju u samo četiri godine koliko se bave plivanjem.

Kristina, Leona i Ivan članovi su Paraplivačkog kluba Marsonia, no treniraju sa sportašima plivačkog kluba. Svi troje prve su plivačke korake napravili kroz program Halliwick, koji je 2014. godine započeo u sklopu projekta 'Treneri velikog srca' koji je pokrenula poznata paraolimpijka Ana Sršen.

Oni su dokaz one, puno puta ponavljane, kako smo u bazenu svi isti. Doduše, oni su nešto bolji od ostalih. Jer kad se zna da je riječ o djeci s tjelesnim invaliditetom, koja se natječu i s posve zdravom djecom, onda su njihovi uspjesi još veći i vrjedniji pažnje.

- Plivanjem se bavim posljednje četiri godine i zadovoljna sam rezultatima. Moje prvo natjecanje bilo je u Zagrebu gdje sam osvojila jedno zlato i jedno srebro, u Sloveniji sam uz zlato i srebro osvojila i jednu broncu, a proteklog sam vikenda u Sarajevu, gdje sam sudjelovala kao članica hrvatske ženske reprezentacije, osvojila šest zlatnih i jednu brončanu medalju – priča Kristina Kešerac (14) koja ima dijagnozu hemipareze - djelomične oduzetosti jedne strane tijela, odnosno slabosti voljne kontrakcije mišića jedne strane tijela do koje je kod Kristine došlo uslijed krvarenja u mozak dok je bila mala. No, snagom volje, koja isijava iz njezinih očiju i s lica - koje je cijelo vrijeme našeg razgovora krasio prekrasan osmijeh - prevladala je sve. A kaže može i hoće više. Cilj su joj, dodaje, paraolimpijske igre.

O njima sanja i dvije godine mlađa Leona Jeleč, koja je u četiri godine osvojila dvije srebrne medalje u Zadru, jednu srebrnu u Sloveniji te četiri zlatne i brončanu nedavno u Sarajevu. – Sudjelovala sam i u Poljskoj na europskom natjecanju, odakle imam diplomu. Posebno su mi drage medalje iz Sarajeva gdje sam nastupala kao dio reprezentacije. Plivanje je ono što volim, u čemu uživam i što mi pomaže zdravlju. Inače bi moja kralježnica bila skroz iskrivljena ili bih morala nositi gips za leđa – priča ova vedra djevojčica dok u ruci drži osvojene medalje. One koje je isplivala jednom rukom.

Njihov kolega Ivan Jarić (14) plivanjem se počeo baviti radi zdravlja, a onda ga je zavolio. Ne samo zbog uspjeha na natjecanju i medalja, nego i zbog druženja koja su se iz njega izrodila. - Postižem dobre rezultate. Do sada sam bio na pet-šest natjecanja. U Zagrebu sam osvojio zlato i broncu, a u Rijeci dva zlata i srebro – govori Ivan koji trenira tri puta tjedno. Prošle godine je, kao i Kristina, trenirao pet dana u tjednu, no zbog obveza i činjenice da dolazi iz Sikirevaca treninge je morao smanjiti. Tako da on i Leona ove godine treniraju tri puta tjedno.

Kristina, Leona i Ivan članovi su Paraplivačkog kluba Marsonia, no treniraju sa sportašima plivačkog kluba. Svi troje prve su plivačke korake napravili kroz program Halliwick, koji je 2014. godine započeo u sklopu projekta 'Treneri velikog srca' koji je pokrenula poznata paraolimpijka Ana Sršen. Cilj toga projekta je bila mentalna prilagodba osoba s invaliditetom, u prvom redu djece, na plivanje, a onda je išlo osamostaljivanje i prvi plivački pokreti. Plan da se nakon pet godina iz ovoga programa izrode' paraplivački klubovi, u Slavonskom Brodu je ostvaren. – Ovdje je postojao plivački klub invalida, ali samo na papiru. Na kraju smo prošle godine osnovali paraplivački klub koji danas djeluje kroz tri cjeline. Zadržali smo program Halliwick, koji pohađaju dvije skupine. Prva su osobe s mentalnim i tjelesnim oštećenjima s kojima rade naši volonteri, a druga je krenula 1. listopada i u njoj osam osoba s dijagnozom iz spektra autizma dolazi redovito na bazen. Tu je i program rekreacije za odrasle te naši paraplivači koji usavršavaju plivačke vještine, natječu se i evo, na radost svih, osvajaju medalje - pojasnio je Ivan Holik iz Paraplivačkog kluba Marsonia, dodajući kako upravo u radu s mladim plivačima najveću potporu dobivaju od kolega iz PK Marsonia s kojima Kristina, Leona i Ivan redovito treniraju. 

- To je jedna jako dobra suradnja, jer mi,  na neki način, ne možemo bez njih, a i nama je cilj da se naša djeca integriraju s drugom djecom. Oni su u bazenu zbilja svi jednaki i na tom principu počivaju i treninzi naših paraplivača. Njih je prepoznala i Ana Sršen a kada netko tko je sudjelovao na paraolimpijskim igrama kaže kako su to djeca koja su vrijedna pozornosti onda je to stvarno nešto posebno. - dodaje Holik najavivši kako je plan za ove mlade uspješne plivače osigurati još jedan termin u sklopu kojeg bi im bio omogućen individualni rad s ciljem podizanja njihovih tehnika na još višu razinu.

Ne treba niti sumnjati kako će to donijeti novi napredak. Baš kao što kod se individualni pristup i rad u sklopu Halliwick programa, iz kojeg su  i oni potekli, vidi kod njegovih polaznika. 

'Mi smo se ovdje javili kada se pokazala potreba za volonterima, a onda se rodila ljubav i nešto posebno što vam ne da da izađete iz tog začaranog kruga.' 

Priča koja je 'privukla' mnoge da pomognu

- U pet godina kroz ovaj je program prošlo 50 djece.Mi smo već nakon godinu dana njegova provođenja radili testiranje te smo uočili da je kod polaznika vidljivo njihovo osamostaljenje te proširenje opsega pokreta. Naoko su to nekome male stvari, no za njih su to bitni pomaci - istaknuo je instruktor Halliwicka Davor Lulić, pozivajući roditelje koji imaju djecu s teškoćama u razvoju da ih svakako uključe u program i aktivnosti u vodi, jer je opće poznato koliko aktivnost u bazenu utječe na psihofizičko stanje takve djece. Slaže se s njim i majka 22-godišnjeg Brane Dobraša, Lucija.

- Moj sin ima spazmičnu tetraparezu i stopostotni je invalid od rođenja. Posljednje tri godine, koliko dolazimo ovdje, ja sam prezadovoljna. On je inače sav u grču, ali nakon bazena bude opušten što je za njega iznimno važno - priča Lucija, dodajući da je to vrijeme koje su na bazenu korisno ne samo za njenog sina i ostale nego je, prilika i za majke da se malo opuste. - Zahvaljujući volonterima koji svoje slobodne vrijeme ulažu u rad s našom djecom, mi dobijemo priliku opustiti se uz razgovor i razmjenu iskustava - govore majke dok uz bazen prate što im djeca rade s volonterima koji su odučili uključiti se u ovaj projekt.

- Kada bi svatko od nas barem jedan posto sebe dao za pomoć susjedu ili poznaniku s teškoćama onda bi ovaj svijet bio puno bolji. Mi smo se ovdje javili kada se pokazala potreba za volonterima, a onda se rodila ljubav i nešto posebno što vam ne da da izađete iz tog začaranog kruga. Tek kada bi ušli u bazen i doživjeli ono što mi doživljavamo, možda bi mogli približno shvatiti što nama znači volontiranje u paraplivačkom klubu - govori Maja Mišić, koja je i dobitnica nagrade za volonterku godine.

No nisu volonteri i PK Marsonia jedini koji pomažu. - Nedavno nam se javio učenik 4. razreda Tehničke škole Leon Mihelčić, koji je napravio logo kluba. Imamo ponudu za izradu web stranice. Ljudi se jednostavno uključuju spontano u ovu priču i drago nam je kada vidimo da je ta pozitivna energija i pozitivna strana programa, koja se kanila pokrenuti, zapravo prepoznata - zaključuje Ivan.

No da i nije potpora sa strane, razdragani pogledi i osmijesi djece i mladih s teškoćama u razvoju i njihov napredak te sportski uspjesi mladih paraplivača i više su nego dovoljan dokaz da je priča već sada uspjela. Sve ostalo je nadogradnja.