SLAVONSKI BROD - Izlazeći jučer na jedno od redovitih mjerenja na postaji, grintajući pomalo više reda radi nego što nisam navikao na nedjeljne šihte, spazim u daljini konje. Ej, konji pasu na livadi! Kad ste zadnji put vidjeli konja u prirodi?

Baja Tomislav Škrbina  iz Rastušja, doveo svojih dvadesetak konja na ispašu na Jelas. Kaže Baja da od Rastušja do Broda nema, osim njega, niti jedan uzgajivač konja. Konji više nemaju onu ulogu u životu i radu čovjeka koju su prije imali. Hrvatski hladnokrvni konj, pasmina koju Baja drži, dobio je ime po temperamentu, jer su mirni i pitomi i tako reagiraju na sve na što naiđu za razliku od toplokrvnih koji žešće reagiraju i koji su više trkački (trče do 70 km/h) i mušičaviji su, te ih je teže dresirati. Križanci ove dvije pasmine se zovu polukrvni konji. Dakle nazivi pasmina nikako nemaju veze s temperaturom krvi u njihovim venama, nego njihovom ćudi.

Hrvatski hladnokrvni konj je impresivan i zbog snage je najčešće korišten za rad u polju ili šumi. Baja ih trenutačno ima 45, ali kaže da godine čine svoje, volje još ima, ali snaga polako izdaje i za koju godinu i on će konje s livada poslati u povijest.

Prizor stada konja koji pasu, potakao je sjećanja na djetinjstvo na Jelasu. Bilo je to drugo vrijeme. Često smo konje tjerali s našeg grbavog nogometnog igrališta, jer svugdje uokolo je bila visoka i nepokošena trava. Koliko bi samo puta pri klizećem startu pokupili po hlačama ili golim nogama, svježu konjsku ili kravlju balegu. Događalo se to vrlo često da nikome i nije bilo smiješno. Balega je bila sastavni dio našeg Maksimira. Dva puta tjedno išli bi preko livade uskim, utabanim putićem na vjeronauk. Držao ga je pokojni župnik Josip Rimac u maloj kući bake Petrovićke, koju manje pamtim po tome, a više po guskama odnosno gusanima. Gusani su bili, za nas male ljude, opaka živina koja bi redovito  demonstrirala silu, prgavost i upornost pred svojim jatom šireći krila i tjerajući nas sve dok ne bi u širokom luku zaobišli njihov teritorij. Tada sam kao mali klinac znao iz daljine razlikovati guske i patke. Patke su druga priča. One su bile naše žrtvice kojima bi se svetili i ganjali ih zbog povrijeđenog ponosa i neumoljivih gusana.

Bilo je svega na našoj livadi: konja, krava, gusaka, pataka, kvočki s pilićima, koza, pa i duhova i kostura koji bi oživjeli u pričama starijih dječaraca. Naravno da bi se duhovi i kosturi pri prvom sumraku selili na naše tavane, šupe, podrume i u svaku drugu prostoriju koja nije bila osvjetljenja.

Nakon igre bi  perkali "strateška" mjesta, a kupali bi se u pravilu subotom. Kako rekoh- bilo je to drugo vrijeme.

Nekako, sve su te priče s našim odrastanjima i nestajale, jer se ne sjećam novih klinaca kojima bi mi rasplamsavali ustrašenu maštu. Kao da su s nama odlazile s livade priče i duhovi na zasluženi odmor u ladice sjećanja, ali isto tako i naše domaće životinje.

Konje sam vidio prije desetak dana u zagrebačkom ZOO ispunjavajući provincijsku dužnost i potrebu svog najmlađeg sinca upoznati divlje zvijeri. Pitam se koliko će proći vremena, kada ćemo i naše domaće životinje gledati u kavezima ili prostorima ograđenim žicom u nekom zoološkom vrtu?

Vjerojatno ćemo tada, kao rijetki potomci Indijanaca, koji pričaju mladima o preriji i bizonima, pričati o konjima koji su bezbrižno pasli našim livadama.