VEOMA me obradovala vijest da je grad Slavonski Brod otkupio kuću obitelji Brlić, a jednako tako i Vaše pismo. Pitanja koja ste postavili uistinu su relevantna i zahtijevaju ne malo promišljanja.

Ako sam dobro shvatila, riječ je o kući Brlić na Korzu (koja bi uistinu imala obuhvatiti cijeli bogati doprinos obitelji Brlić), ali što je s Brlićevcem, ljetnikovcem punim još izravnih, neizbrisanih tragova prisutnosti Ivane Brlić Mažuranić, mjestom pisanja Priča iz davnine i mnogo toga ostaloga? Taj je ljetnikovac bitno i nepropustivo mjesto i svako zrnce prašine u njemu bi valjalo pozlatiti i sačuvati. Za grad sigurno nije ni lako ni jednostavno kupovati i održavati takva zdanja: mnogo od teškoća nastalo je, međutim, grijesima propusta, a to se uvijek plaća.

Činjenica je da je Ivana Brlić Mažuranić brodsko blago, kulturna baština najviše nacionalne vrijednosti, hrvatski unos u svjetsku antologiju: ali je, uz intenzivni i promišljeni marketing, lik Ivane Brlić Mažuranići značajan ekonomski potencijal i pravi brodski brand.

I kuća Brlić i Brlićevac nisu samo brodska odgovornost, kako nisu ni samo brodsko blago. Sve bi to imalo biti obveza Republike Hrvatske, jer ona nema mnogo toga vrednijega u svojoj osobnoj iskaznici. Ali i o tome treba vikati, budući da živimo među gluhim ušima.

Žao mi je što s obzirom na neke neodgodive rokove nemam ovaj čas mogućnosti za ozbiljniju razradu problema "muzej". Htjela bih samo upozoriti da naši susjedi Mađari imaju velika iskustva s prostorima posvećenima književnosti (npr. središnji muzej te vrste, Petöffy-muzej u Budimpešti), koji funkcioniraju ne samo kao izložbeni prostori, kao znanstveni centri, nego i kao žive tvornice događaja. S njima bi sigurno vrijedilo stupiti u kontakt.

Za naš budući muzej svakako je prednost "likovna" komponenta u vidu Fani Daubachy-Brlić i svega što se uz nju može vezati te iz njezine pojave i komparativno dobiti. (U Brlićevcu postoji još nešto njezinog autentičnog vrtnog namještaja). Muzej bi svakako morao prikazivati i jedno poglavlje brodske građanske povijesti, ali i dramatičnu sudbinu Ivane Brlić Mažuranić kao poglavlje ženske povijesti. Sačuvana korespondencija sadrži u tom pogledu niz dragocjenih sugestija, za oba aspekta. Da ne kažemo kako vriježe Ivane Brlić Mažuranić uvlače i veliku hrvatsku političku povijest u kadrirani uzorak.

Što se imena tiče, zna se koji su se ljudi dosad Ivanom Brlić Mažuranić s poštovanjem bavili, a naša odlična ustanova, Muzejski dokumentacijski centar s ravnateljicom Višnjom Zgagom, bit će od goleme koristi.

Malo me je stid ovih počupanih misli, ali spremam se za jedan zahtjevan kongres, pa odatle taj manjak vremena. Zaboravila sam jednu važnu stvar. I kuća Brlić i Brlićevac nisu samo brodska odgovornost, kako nisu ni samo brodsko blago. Sve bi to imalo biti obveza Republike Hrvatske, jer ona nema mnogo toga vrednijega u svojoj osobnoj iskaznici. Ali i o tome treba vikati, budući da živimo među gluhim ušima. Najljepši pozdrav!

dr. sc. Željka Čorak, povjesničarka umjetnosti i književnica, znanstvena savjetnica pri Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu te član suradnik HAZU

(Pripremila: Mirta Špoljarić)