Razulareni ratni stroj, konstruktori kojeg su Srpska akademija nauka i umetnosti, a velikosrpska politika Slobodana Miloševića gorivo s aditivima smućkanim u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, već i prije te tragične nedjelje, 3. svibnja 1992. godine, puna dva mjeseca, prijetio je i sijao smrt po Slavonskom Brodu. Kao da nije bilo 'dovoljno' na desetke tisuća topničkih i minobacačkih projektila, na grad izbačeno je i više od 130 razornih, teških zrakoplovnih bombi RAB, PRAB, MAWERICK te drugih, takozvanih 'krmača', i trinaest zastrašujućih ubilačkih raketa sustava zemlja-zemlja, tipa "Luna".

Podrum smrti u Kuhačevoj 

U podrumu kuće preko puta Osnovne škole Hugo Badalić, u Kuhačevoj ulici slavonskobrodskog naselja Jelas, zaštitu od pakla koji se na grad toga dana sručio (70 bombi od 250 kilograma, 24 navođene bombe MAWERICK, 60 raketa tipa Munja) tražila su djeca, žene, civili. I dogodilo se ono na što se, i na samu pomisao o najvećoj tragediji civila u Slavonskom Brodu, svatko normalan naježi - jednom bombom usmrćeno je petero djece. Poginuli su Ivana i Marko Petrović, a Sreti Marinkoviću u hipu je izginula cijela obitelj: djeca Andrijana, Dalibor i Marinko, trudna Sretina supruga Željka i majka Kata.

Tog 3. svibnja 1992. poginulo je šesnaest Brođana, od toga šestero djece, a teško je ranjeno trideset Brođana te još toliko lakše. 

Žao im što je ubijanje prestalo 

Jedan od 'Kurjaka', veteran R., kasnije će reći kako se prvih dana dobro preznojavao noću u krevetu razmišljajući o svojim postupcima „kada je došlo vreme da se ubija", a da mu je posle bilo žao što je prestalo jer „U ratu, vrlo brzo se čovek navikne…" (Bojan B. Dimitrijević – „Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942. – 1992."). Piloti 252. lovačko-bombarderske jurišne eskadrile, "Kurjaci sa Ušća", obilježavali su ciljeve na zemlji na koje će svoj smrtonosni teret istresati piloti MiGova-21 BIS 126. lae „Delta" s Batajnice i 238. lovačko-bombarderska zrakoplovna eskadrila iz Banja Luke. Nitko do danas nije odgovarao za ovaj zločin protiv civila. 

Kad sreća nije sreća i kad Sreto nije srećko 

U kontekstu ovakve tragedije pomisliti kako je, zapravo, bilo sreće, može zvučati 'bolesno'. Pa ipak, sreća je što je taj dan bila nedjelja. Podrum smrti, u što se pretvorio podrum kuće u Kuhačevoj, preko tjedna služio je kao sklonište za tridesetak djece koja su, unatoč ratu, išla u školu preko puta (!)… 

Najveći tragičar ovog događaja, Sreto Marinković, još dok su, nakon pokopa cijele njegove obitelji, karmine trajale, instinktivno reagira i preko mosta odlazi u Bosanski Brod. 'Prijeko' su mu brat i otac. Osveta ga tjera. Priključuje se HVO-u. Odlazi, vraća se, odlazi, besciljno luta… Nema tu razuma. I nitko razuman ga ni od koga u takvoj situaciji ne može ni očekivati. Onda, u kolovozu, pristupa 157. brigadi HV iz koje, nakon skoro godinu dana odlazi u 3. brodsku bojnu 3. gardijske brigade.

Misli na djecu, ženu i majku ne mogu odagnati ni obveze u postrojbama, ni bojišnica… On – Sreto? Krivo ime. Čovjek koji takvu sudbinu doživi, sudbinu promijeniti ne može, ali može oksimoronsko ime. Kaže –  Nije mi to bilo krsno ime, nisam ga ni imao, jer kršten nisam bio! – 

Prezime mu je također teret:

– Svi Marinkovići za mene su mrtvi. Djeca, žena i majka ubijene su i pokopane pod tim prezimenom. I otac i brat, Marinkovići, za mene su mrtvi. Odlučio sam krstiti se, uzeti mamino djevojačko prezime. Stanić. Ime nisam birao, nego kad je velečasni Marko Majstorović čitao katolička imena i došao do Josip, rekao sam 'Stop!' , to je moje novo ime – s posebnim prizvukom kaže Josip.

"Ja za sebe sam neću reći da sam lud, ali neću ni da mi to drugi kaže! Staža imam. Iz 'Drvne…', iz rata… plus beneficirani… mogao bih. Ja znam što mi je. Ne mogu ja proći liječnički, pa onda i nisam za posao… Ali ja to ne znam, ne razumijem se..."

Umoran, povrijeđen i zaboravljen 

Prije tragedije, Josip je s obitelji živio kao podstanar u jednom dvorišnom objektu u Palenkićevoj ulici (Križanićeva) na Jelasu. Od bombardiranja kućica je stradala, ostala bez krova, improvizirano natkrivena… Tamo nije mogao. Ne samo radi oštećenja. Stambena komisija Općine Slavonski Brod dodjeljuje mu za privremeno korištenje jednu 'srpsku' kuću u Poljancima iz koje je, logikom zakona i prava vlasništva, morao iseliti. Iz vojske se skinuo kad mu je istekao jednogodišnji profesionalni ugovor. Nije više mogao. Životarenje u Poljancima potrajalo je pune dvadeset dvije godine. Josip se priučio svemu i vičan je svačemu. Kako bi 'gazdi' u Poljancima platio naknadu za korištenje sobička u koji se smjestio nakon što mu je prestalo pravo korištenja dodijeljenog mu kućerka, i kako bi, uz skromnu naknadu koju prima na ime troje poginule djece, mogao preživjeti, Josip pomalo radi po selu – popravlja strojeve, traktore, obrađuje zemlju… Mirovinu nije tražio.

Veli:

– Ja za sebe sam neću reći da sam lud, ali neću ni da mi to drugi kaže! Staža imam. Iz 'Drvne…', iz rata… plus beneficirani… mogao bih. Ja znam što mi je. Ne mogu ja proći liječnički, pa onda i nisam za posao… Ali ja to ne znam, ne razumijem se – razmišlja Josip. I dodaje:

– Rekao mi je gradonačelnik Mirko Duspara, upoznali smo se prije dvije godine kada je bio u Poljancima, da će mi oni iz Grada pomoći oko toga. Bio sam na to i zaboravio, al' evo iznenadio me s drugim. Ovaj stan – suze, po tko zna koji puta već u tijeku razgovora, zaustavljaju Josipa.

Nešto rek'o da nešto Nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o 

– Zvali me – kad se pribrao, nastavlja Josip – zvali me da dođem u Gradsko poglavarstvo. Ja došao. Kažu – evo ima jedan stančić koji možeš dobiti na korištenje pa ako hoćeš… Nisam znao, nisam mogao ništa reći, progovoriti. Teško je to. Tko se mene još u ovih dvadeset godina sjetio. Mislio sam, Duspara bio u Poljancima, nešto rek'o da nešto kaže i otiš'o. A sad… Kažu oni meni neka dobro razmislim. Uvjeti nisu loši, trebam plaćati zaštićenu najamninu što nije puno jer je stan malen. Ne žalim se, meni je više nego dovoljan, samo kažem zbog najamnine i režije.

Sve novo, osim uspomena 

I Josip je odlučio 'vratiti se kući', ne zatvoriti krug i ne pokušati živjeti lakše, jer njemu će, bez obzira na vrijeme koje liječi sve, uvijek biti jednako teško. Odlučio je sa zahvalnošću prihvatiti pruženu ruku Grada za koji je mislio kako ga je posve zaboravio.

Prije dva tjedna uselio je u posve renoviran i namješten stan od dvadeset pet kvadrata. Suho mu je, nema vlage. Toplo. Čisto. Sve je novo. Sve osim par uspomena iz rata i kartonske kutije u dnu koje su dokumenti i obiteljske fotografije iz razdoblja kad mu je sretnim obiteljskim životom bilo opravdano ime Sreto.

Video prilog: „Sret(n)o, Josipe!" - priča Josipa Stanića  (trajanje 13'45'')