IMA li koga, u ovom dijelu 'Zapadnog Balkana', starijeg od trideset, a da nije čuo za 'Kragujevački oktobar' i masovna strijeljanja civila, koja su počinili Nijemci '41.

Ima li koga, da ne pamti Desanku Maksimović i njezinu pjesmu 'Krvava bajka'?

Malo njih.

Malo ih ne zna, barem prvu strofu:

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
na brdovitom Balkanu,
umrla je mučeničkom smrću
četa đaka
u jednom danu.

Ima li koga, starijeg od trideset, u ovom dijelu eks Jugoslavije, da ne pamti Izeta Sarajlića i njegovu pjesmu, posvećenu strijeljanim kragujevačkim gimnazijalcima, 'Mala, velika moja'?

Malo njih.

Malo ih ne zna, barem prvu strofu:

Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.

Ima li koga, starijeg od trideset, s ovog dijela prve crte bojišnice, a da ne pamti krvavu nedjelju, 3.svibnja '92. u Slavonskom Brodu?

Puno njih.

Puno ih ne zna kako je u tim napadima ubijeno šesnaest civila (šestero djece), a ranjeno njih šezdeset.

Ima li koga, starijeg od trideset, s ovog dijela 'lijepe naše', da ne pamti Stanislavu Čarapinu i njenu pjesmu 'Bijeli ljiljani' posvećenu djeci, ubijenoj na ljuljački, '92. u Slavonskom Brodu ?

Puno njih.

Puno ih ne zna, barem prvu strofu:

Jutros su ljiljani sneni,
ljiljani mladi, bijeli
kosom bezumlja pokošeni,
u snop pali i uveli.

Kako je to moguće?

Kako je moguće ne zaboraviti 'tuđu' tragediju, spoznanu kroz pjesmu, a zaboraviti vlastitu, proživljenu u strahu, očaju, stradanju.

Kako je moguće zapamtiti 'četu đaka', a zaboraviti 'cijeli razred'?

Ima li koga, starijeg od trideset, u ovom dijelu 'Zapadnog Balkana', a da ne zna kako je 6. aprila '41. bombardiran Beograd?

Malo njih.

Ima li koga, starijeg od trideset, s ovog dijela prve crte bojišnice, a da ne pamti srijedu 6. svibnja '92., kada je njih 270 iz 'legendarne' 108. prešlo Savu kako bi potisnuli neprijatelja na jug te spriječili daljnje bombardiranje Brodova na Savi i ubijanje djece.

Puno njih.

Kako je to moguće? Kako je moguće ne zaboraviti 'tuđi' prkos izražen u sloganu 'Bolje rat nego pakt', a zaboraviti vlastiti ponos izražen u sloganu '108. ide dalje'?

'Staribrod', komentator na ovom portalu, potaknut nepažnjom društva prema uspomeni na poginulu djecu, kliknut će: „Može nas sve zajedno biti sramota", a 'Delboy' će dodati: „Hrvatska se sjeća napada na Brod, koliko i sam Grad".

I zaista, drugi nas poštuju koliko se sami cijenimo – malo.

Posljedično, tu smo gdje smo.