POŽEGA - Ivana Bodrožić (39) rođena je u Vukovaru, no već dugi niz godina svoj dom pronalazi u Zagrebu. Spisateljica je raznih romana, zbirki poezije i priča, a sinoć je u požeškoj knjižnici održala i književni susret na temu knjige - koja svojim književnim izričajem klizi niz moždane vijuge, miluje jezik, a svojim sadržajem steže srca, proširuje vidike, mijenja svijest i ruši predrasude - Sinovi, kćeri.

Naime, roman 'Sinovi, kćeri' dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Hrvatske u 2020. godini, a spisateljica je dobila nagradu za književnost, ali i za hrabrost jer progovara o problemima koji se uglavnom prešućuju te zaobilaze u književnosti.

Roman ima tri priče, a govori o društvenoj, obiteljskoj i intimnoj zaključanosti. Prva priča je o kćeri Luciji koja nakon nesreće ostaje nepokretna, bez mogućnosti govora i može pomicati samo zjenice. Druga priča je o Dorianu, mladiću zarobljenom u tijelu žene koji se ne osjeća svojim, a prisiljen je izdržati nerazumijevanje i najgora iživljavanja okoline kako bi mogao biti ono što jest. Treća priča je o Lucijinoj majci koja nosi teret generacija, izobličena nasilnim patrijarhatom, odrasta uz zabrane i opomene.

- Tri godine mi je trebalo da napišem taj roman s time da sam jednu godinu samo istraživala o tome svemu. Sama ideja pojavila se vrlo spontano kada sam u novinama pročitala priču o Ivančici, ženi koja je uslijed moždanog udara dobila dijagnozu sindroma zaključane osobe. To je specifičan sindrom u kojem osoba  može potpuno raspolagati sa svojoj sviješću i emocijama, međutim s tijelom ne može uopće. Kako sam to pročitala učinilo mi se da je to nešto zaista najstrašnije što vam se u životu može dogoditi - da je to jedan život koji je osuđen, ako ne na pakao, onda na nešto najbliže tome. Ta me misao počela opsjedati. Međutim, nakon nekog vremena sam shvatila da vjerojatno ta opsjednutost tom temom proizlazi iz neke moje zaključanosti koja je tražila neku temu o kojoj se može raspričati i raspisati. Ujedno mi se činilo da je ta fizička zaključanost zapravo jedna strašna metafora koja se može protegnuti na našu duhovnu i psihičku zaključanost. Postoji veliki broj ljudi oko nas, a nekada i mi sami, koji su u stanju čitav svoj život provesti zaključani posebno prema vlastitoj obitelji, odnosno da ne mogu reći tko su oni zapravo i koje su njihove želje. Sve zbog straha, srama i krivnje koja je itekako kroz godine i sustav u kojem živimo 'upisana u leđnu moždinu'. - pojašnjava nam spisateljica.

Ono što ovaj roman čini posebnim su kontroverzne teme - transrodnost, nasilje u obitelji, homoseksualnost, PTSP…, a spisateljica inspiraciju i motive nerijetko pronalazi u vlastitu okruženju. Kako i sama kaže, ne vjeruje da postoji dobra, autentična knjiga koja nije temeljena na stvarnom iskustvu.

- Najbolje stvari nastale su kada nisam ništa kalkulirala i razmišljala o hrabrosti. Vjerujem da svaka prava književnost mora unutar sebe biti angažirana jer danas kada pogledamo sve ono što je prema teoriji književnosti spada u svjetske klasike. Ono što opstaje su romani koji su angažirani u obranu ljudskog dostojanstva. Vjerujem da postoji snažna veza između etičke i estetske uloge pisca. Vrlo često smo kroz povijest znali viđati književnike i filmske redatelje koji znaju biti genijalni, no u trenutku kada se sližu s političkom vlasti ili režimom njihov talent kao da počne opadati. Dokle god postoji nekakva neovisnost unutar sebe i kada pišete na način da ste lojalni samo tom tekstu i samo onoj istini koju želite ispričati - ja vjerujem da onda možete napraviti izuzetno umjetničko djelo. U trenutku kada počnete kalkulirati hoće li se netko uvrijediti, hoću li biti prihvaćena u društvu - vaš umjetnički potencijal počinje opadati. Voljela bih nastaviti djelovati u tome smjeru, a ako i ne budem, nadam se da ću biti dovoljno pametna da odustanem od toga te započnem raditi nešto drugo. - govori.

Na kraju, spisateljica je otkrila kako joj je najteže od svega bilo dati majci da pročita ovaj roman jer je većinu situacija 'uzela' upravo iz svoje obiteljske priče.

- Krenula je čitati knjigu i nazvala sam ju tada. Rekla je da joj je teško i da plače, ali sam joj rekla da pokuša nastaviti i neka pročita do kraja. Nazvala sam je drugi dan i pitala kako joj ide. Rekla je da je pročitala do kraja u suzama. Ono što je uslijedilo nisam nikako očekivala, nakon svega što je pročitala, situacija iz našeg života, ona je meni rekla da ne može niti zamisliti kako mi je bilo u srcu dok sam to pisala. - kazala je spisateljica.