POSEBNA noć za sve posjetitelje Gradske knjižnice Slavonski Brod upriličena je u utorak jer je upravo ta knjižnica bila domaćin poznatoj hrvatskoj književnici Ivani Bodrožić. Naime, u večeri obilježavanja 13. po redu Noći knjige diljem Hrvatske, ne čudi gostovanje upravo njezino gostovanje jer ova manifestacija slavi i hrvatsku i svjetsku knjigu dajući važnost svima koji stoje na putu knjige od autora do njezinog čitatelja kako je kazala Marina Đukić zadužena za vođenje ovoga programa.

Gradska knjižnica SB

No, kako i doliči, Marina Đukić je na početku predstavila književnicu rekavši kako je već za svoju prvu zbirku poezije „Prvi korak u tamu“ dobila dvije značajne književne nagrade - Gorana i Kvirin - a do sada je objavila tri romana, četiri zbirke poezije, dvije zbirke priča i jednu knjigu za djecu. Njezina djela su prevedena na više od petnaest stranih jezika, a za njih je dobila brojne nagrade - kako u Hrvatskoj i regiji, tako i one međunarodne. Ona je rođena Vukovarka, a sada živi i radi u Dugom Selu te Zagrebu. Ovo je njezin drugi posjet slavonskobrodskoj Knjižnici.

Razgovor je započeo temom Noći knjige - Kad je prizma kataklizma: knjige za izazovna vremena. Đukić je, rekavši kako živimo u svijetu stalnih promjena, pod prijetnjom ratom i nuklearnim oružjem, klimatskim katastrofama, a svoje male živote bismo željeli živjeti mirno dok nas sve ovo obeshrabruje, postavila književnici pitanje postoje li knjige koje su za tako izazovna vremena prikladne, knjige koje bi nam mogle pružiti neko zrnce utjehe ili nas barem potaknuti na promjene. Ivana Bodrožić je na to odgovorila kako danas nije lako čitati uz sva pomagala koja nam plijene pažnju te kako je bila sretna zbog teme Noći knjige. Isto tako, naglasila je kako je proces čitanja vezan procesom identifikacije - vezujući taj osjećaj za poistovjećivanje i katarzu i dugoročni osjećaj otpornosti prema onome što nam se događa u životu.

Dakle, kako je kazala, možemo čitati knjige čija je radnja smještena bilo gdje, ali svi osjećaji su osjećaji koje tražimo u knjigama. Knjige nikad nisu odvojene od vremena u kojem živimo i one nam jako puno mogu pomoći da shvatimo naše vrijeme, ali nas isto tako mogu potaknuti na djelovanje. Književnost nas upozorava da smo odgovorni na nekoj većoj razini od one malih života te da su oni dijelom jedne veće priče u koju smo uronjeni našim rođenjem. Ne možemo utjecati na ishod rata u Palestini, ne možemo utjecati na ishod konačnih klimatskih promjena, ali svatko od nas može učiniti nešto krenuvši od sebe što će mijenjati njegovo ili njezino neposredno okruženje. Izdvojivši prvu knjigu koja joj je pala napamet – roman Iznad svega Richarda Powersa koji piše o prirodi, drveću, o ljudskim odnosima - tzv. totalni roman o svemu onome što doživljavamo i za što smo odgovorni dok proživljavamo svoj život, uputila je na zaključak po kome književnost može biti odgovor na mnoga pitanja. Danas nam je luksuz koncentracija s obzirom na moderne tehnologije. Gotovo je teško zamisliti dva ili tri sata kada smo potpuno koncentrirani. Jedina aktivnost koja se može činiti samo i potpuno je čitanje knjige. To daje neophodno vrijeme koncentracije, daje mogućnost za razvoj, kritičko mišljenje i spoznaje o svijetu u kojem živimo i o sebi. Čitanje je neophodno kako bismo razvili mozak. Nije važno što se čita, važno je čitati. Biti usmjeren na samo tu jednu aktivnost. Kako bismo se nahranili i odvojili od kaotičnosti svijeta. Čitanje je puno više od razonode.

Gradska knjižnica SB

Na pitanje vezano za klimatske promjene, globalno zatopljenje, i o tome kako književnost oskudijeva u tim temama, Ivana Bodrožić je napomenula kako je stvar s književnošću drugačija jer je književnost dosta spora, a spora je zbog toga jer mi jako teško možemo pisati o nečemu što se događa sada i danas, ovdje. Potrebna je simbolička promjena u nama i to na način doživljavanja onoga što smo proživjeli , potrebno je shvaćanje, pounutrenje kako bismo se odmaknuli od toga, shvaćajući gdje to možemo smjestiti. Pri tome vrijeme za pisanje je drugačije nego li danas shvaćamo vrijeme. Za pisanje romana je potrebno vrijeme istraživanja, shvaćanje onoga napisanoga, pa spajanje novih saznanja sa onim finim nitima u sebi koje mogu proizvesti priču. Jako je teško očekivati od književnosti da odgovori sad i odmah jer ta simbolička obrada iskustva i to vrijeme potrebno za pisanje i primjerice prijevod knjige zahtijeva vrijeme te sam proces može potrajati sedam do deset godina. To je vrijeme koje nemamo i koje nam izmiče. I za čitanje i za pisanje knjige je potrebno vrijeme. Teško je od književnosti očekivati ad hoc odgovore, doznali smo. Književnost je puno bolji alat za razumijevanje stvari i pojava, ali ona lakše funkcionira na duge staze.

Također, mogli smo u ovome razgovoru čuti o žanru klimatska fikcija, o dalekosežnosti književnosti, ima li znanstvena fantastika mogućnost približavanja znanstvenih tema čitateljima. Bodrožić je spomenula kako tu nije prisutno pitanje žanra već dobro koncipiran lik. Žanr je, kako je spomenula, samo jedan okvir za dobru priču. Ako postoji lik s kojim se možemo identificirati, ako postoji duh vremena koji osjećamo kao svoj čak i da se on odvija na drugoj planeti, mi ćemo onda na taj tekst reagirati. Pitanje koje je važno je sljedeće: kako je nešto napisano. Znanstvena fantastika je oduvijek bila pionirski nastrojena prema vremenima koja dolaze te Bodrožić misli kako se puno iz nje može naučiti.  

Inače, Ivana Bodrožić je napisala tri vrlo zapažena romana, kako je napomenula Marina Đukić: „Hotel Zagorje” - dobio je i domaće i međunarodne književne nagrade a uvršten je u popis lektire za srednju školu, prema njemu je nastala predstava; roman „Rupa” te „Sinovi, kćeri” izdan prije četiri godine. Na pitanje o popularnosti ovoga posljednjeg spomenutog romana, Ivana Bodrožić je rekla kako ga je napisala najbolje što može.

Gradska knjižnica SB

Pitanje koliko je teško pisati izvan vlastite perspektive otkrilo je područje razumijevanja. Onečovječiti nekoga znači čak i poslati ga u koncentracijski logor, ubiti, oduzeti kuću zato što jednostavno taj čovjek nema nikakve veze s nama i jer je potpuno drugačiji. Iskustvo umjetnosti i književnosti govori o našim sličnostima od kojih bježimo. Nama je lakše živjeti zbog vlastitog narcizma i društvenog ustroja na način percipiranja sebe kao nekoga posebnog. Kad razobličimo te premise vidimo u tom postupanju odlike primitivizma. Bodrožić je naglasila kako se nije bavila nečim što je izvan ljudskog iskustva. Potrebno je čitati, istraživati, razgovarati s ljudima kako bi se pisalo o određenoj temi.

Nadalje, rekla je, sve ljude možemo razumjeti jer su to bazični osjećaji samo ih mi nekako shodno političkoj, društvenoj situaciji i vremenu u kojem živimo prebojamo nekim drugim bojama, onečovječimo ljude koji nisu slični nama, stavimo ih u određenu ladicu i onda nam je lakše živjeti s idejom da mi zapravo s njima nemamo ništa.

Kad ne bi bilo shvaćanja o našim mogućnostima bili bismo osuđeni na pisanje samo jedne knjige jer imamo samo jedno iskustvo, ali smo sposobni staviti se u kožu drugoga i zato možemo napisati i deset romana u kojima su potpuno različiti likovi, a ne samo jedan.

Rekla je i kako joj nitko ne treba biti zahvalan na ičemu jer ako je riječ o zahvalnosti onda postoji problem manjine i većine - mi smo svi ponekad pripadnici neke manjinske skupine (samohrani roditelji, etničke skupine, dijete bez roditelja,...) - svi pripadamo nekoj manjinskoj zajednici. Tolerancija je zapravo trpljenje onoga tko ima neka prava, a to je potpuno krivo. Nama ne treba tolerancija nego suživot, mudro je zaključila ova autorica nadovezujući se zaključkom: treba promatrati svijet iz perspektive ne pripadanja većini nego upravo shvaćanja da je svatko od nas u nekom trenutku bio manjina. Pokušati ući u tuđe cipele bez osuđivanja jer smo naučili da je samo jedan način života ispravan. Na pitanje mentalne zakočenosti Bodrožić je napomenula: naše djelovanje mora biti usmjereno na naše pitanje o vlastitoj ulozi i odgovornosti. Nitko ne želi biti izopćen iz zajednice.

Gradska knjižnica SB

Izrazito ženska pitanja, tzv. muška perspektiva dalje su bile temom ovoga razgovora, a saznali smo: nije riječ o ženama s Venere i muškarcima s Marsa nego o ljudskom iskustvu. Rekavši : nadam se da ćemo evoluirati i kako nećemo pričati o ženskim temama nego o ljudskim iskustvima, Bodrožić je zapravo usmjerila pažnju na univerzalnost tema, iskustva naglašavajući ljudskost neovisno o spolu.

Teme za pisanje, Ivana Bodrožić ne bira svjesno nego je nešto okupira, nema problema s pronalaskom inspiracije, ne traži ciljano temu. Međutim, na pitanje vezano za pisanje poezije rekla je: poeziju je lakše pisati a proza traži discipliniranost, više matematike i zanatskog rada, puno promišljanja i krojenja dok si poezija može dopustiti i nastajanje usput.

Čitatelji se lakše poistovjećuju s prozom zbog ljudskog života temeljenog na pričama.

Poezija je za specifičniju književnu publiku koja voli male, kratke, emocionalne uvide najčešće ovisne o intimi.

Pri kraju ovoga vrlo slojevitog razgovora spomenuta je zbirka poezije „Usijavanje“ - na čijem omotu piše da je to poezija koja nas se tiče. Podsjećajući na percepciju poezije, autorica se referirala na poeziju Wislawe Szymborske, poljske pjesnikinje čija svaka pjesma može pogoditi čitatelja.

Zatim je uslijedio čitanje poezije. Publika je mogla čuti pjesme „Tigar” i „Starija žena”.

Na samome kraju osvrnula se na iskustvo čitanja. Sve mi autorice pročitale smo relevantne muške pisce. Trebalo bi doći do obrnutog procesa kako bi stupanj međusobnog razumijevanja i stvaranja književnosti bio bolji nego danas. Imali smo priliku čuti što o romanu „Rupa” misli Drago Hedl, a s tim u vezi smo morali shvatiti bit: mi smo se saživjeli s idejom da netko tko je osuđen za korupciju sjedi u Saboru, netko tko je osuđeni ratni zločinac dijeli lekcije o tome što je domoljublje, ljudi s dna kace društva postaju neko elitno društvo. Trebamo se pitati kako su se vrijednosti poremetile. Društvo gradi vrijednosti prema onome što počiva u tim elitnim sferama (kompromitiranim ljudima, primjerice).

Napokon, na posljednje pitanje o trenutnom radu Ivana Bodrožić nije odgovarala otkrivajući puno detalja. Saznali smo samo kako piše zbirku kratkih priča i one bi trebale izaći 2025. godine u Frakturi.