SLAVONSKI BROD - U (pre)punoj velikoj dvorani Gradske knjižnice Slavonski Brod, a u suradnji s Udrugom Kulisa, Krešimir Mišak poznat kao pisac, glazbenik, voditelj emisije Na rubu znanosti,… održao je u utorak predavanje naziva „Transhumanizam, čovjek i duh: velika knjiga promjene”.

Ovog uistinu zanimljivog čovjeka, čovjeka koji privlači pažnju svojim angažmanom, prije predavanja je predstavila knjižničarka Matea Žilić. Odmah potom, Mišak je počeo iscrpno govoriti o aspektima transhumanizma. Krenuo je od gledanja, ili kako je konkretno rekao „buljenja“ kako bi naglasio našu percepciju u odnosu na promatrano, a sve ne bi li se razumjela bit stvari. Učenje bitnih stvari tj. razumijevanje bitnih stvari odvija se kroz otkrivanje. Baš zato, Mišak je počeo obrazlagati mnoge potankosti vezane za sam pojam transhumanizma, na sve kauzalne veze s poviješću, s već viđenim ili dokazanim iskustvom. Prije svega, rekao je kako transhumanizam znači nadilaženje ljudskih ograničenja. Transcendencija je, kako je rekao, bila individualna i odvijala se na drugačiji način što implicira povezivanje s drugačijom interpretacijom. Dalje, ovaj vrsni govornik objasnio je i zašto je važno pozabaviti se pojmovima tj. riječima, jer, kako je napomenuo, tu se radi o hvatanju uma u mrežu, a um radi radi prema principu riječi, a nadzor nad riječima je nadzor nad umom (suvremena redukcija je, kako primjećujem, savršen dokaz!). Zanimljivo je kako je Mišak konstatirao da u transhumanizmu postoji svođenje osjećaja na nekoliko riječi dok su u renesansi ljudi smišljali neke nove riječi.

Ono bitno spomenuto na predavanju jest i sljedeće: transhumanizam bi bilo dobro podijeliti na dvije vrste transhumanizma: tehnološki (kognitivni, kroz formule i pomagala) i organski (koji se razvija vježbanjem). Upravo takavo funkcioniranje može nas dovesti do razlikovanja individualnosti od kolektivizma na temelju čega smo kasnije doznali kako razumjeti to razlikovanje i vezati za sam transhumanizam. Govoriti o transhumanizmu znači shvatiti kako je riječ o istom paketu iste cjeline, a čine ga: nanotehnologija; biotehnologija; neuroznanost; ICT - informatičko-komunikacijske tehnologije. Dakle, vrlo pomno istraživanje i promišljanje o ovoj temi dovelo je i do zaključka kako se transhumanizam može shvatiti kao religija koja je prva koja smatra kako ne postoji duhovna esencija iako se pitanje smrti nalazi u njezinom središtu. Transhumanisti žele napraviti boga. Tzv. bran net želi učiniti/formirati kolektivnu svijest što opet ima veze s nizom drugih postavki, pretpostavki i činjenica. No, možemo krenuti od svega što nam je poznato kako bismo razumjeli temeljni mit transhumanizma usko vezanog za suvremenu materijalističku paradigmu i uz teoriju evolucije.

Naime, čovjek je u kontekstu transhumanizma gledan kao sustav s podsustavima, odnosno, transhumanistički gledano (tj. transhumanizam kao religija!) sve nastaje iz matrije, a materija neminovno propada što znači kako se mora odvojiti od materije. Mišak nevjerojatnom sposobnošću pripovijedanja u spoju sa znanjem promatra takvo stvaranje svog boga koji se zove umjetna inteligencija. Upravo iz svega navedenog slijedi zaključak po kojemu je ideja opće kolektivno dobro. Ali, da bismo shvatili tu ideju, odnosno, kako bismo shvatili što su karakteristike transhumanizma morali bismo svoj pogled usmjeriti i na granična područja . Zahvaljujući njima možemo shvatiti i kako je umjetna inteligencija već odavno prisutna i određuje naš život. Mišak ide kroz povijest povezujući kontekste transhumanizma s ljudskim djelovanjem ili ustrojstvom zakona. Transhumanizam se povezuje s napretkom, međutim, ako se čovjek pozabavi apstrakcijom sve će mu biti jasnije, Za razliku od produbljivanja pažnje koja do koje se dolazi organskim transhumanizmom, tehnološki se služi fragmentiranjem. Mišak je povezao transhumanizam čak i s prvim civilizacijama (Sumer naprimjer). Zašto? Jer su se pojavile u gotovom obliku, a koncepcija grada je temeljena na općem dobru. Drugim riječima, sve je usmjereno na funkcioniranje sustava. Što se tiče literature koja bi objašnjavala neke teorije, kao što je primjerice, razvoj teorema, Mišak napominje kako takvi dokazi ne postoje. Možda zato jer je postojao stupanj (barem kako sam ja shvatila) povjerenja/vjere u znanja koja su došla izvanjskim putem. Zašto? Jer su kod Sumerana bogovi bili posvuda. 

No, paralele koje Mišak koristi kako bi objasnio transhumanizam su nevjerojatne zato što govore o razinama funcioniranja kolektiva/kolektivizma. One paralele koje njega zanimaju su vezane za djelovanje civilizacija. On transhumanizam razmatra na temelju usporedbe tj. na temelju sličnosti i razlika. Mišak je tu učinio i nevjerojatnu usporedbu spominjući žitarice - jednogodišnje trave. Kako navodi, suvremene žitarice - točnije, pšenica ujedno je tehnološki stvorena biljka. Njezina participacija također ima veze s kolektivnim načinom života. Kolektiv prvih gradova morao se pobrinuti za osiguranje prehrane tada, što ima veze s žitaricama, a sada se pojavljuju kukci kao rezultat iste filozofije i težnje. Najstarije kultivizirane žitarice su pronađene u visinama (a ne nizinama što bismo očekivali!), u Etiopiji, primjerice, što dokazuje teoriju o kataklizmi od prije 13.5 tisuća godina koju nam ne spominju. Ako je došlo do kataklizme, a jest, dokaz tome su fosili koji dokazuju trenutni i nagli događaj.

Ono čega možda Mišak nije svjestan, to jest nevjerojatno prezentiranje gdje se činilo kako su uzročno-posljedične veze i više nego očite, ali osobe koje se time ne bave ne razmišljaju niti onda kad bi mogle o društvenim ustrojima čija simplifikacija postaje opće mjesto bez pokušaja zadiranja u ono na što je on ukazivao tijekom cijelog ovog predavanja. Dalje je predavanje teklo na sljedeći način: Egipćani su bili poznati kao kruhožderi s divovskim žitnim kombinatom od čega je sav trud pripao faraonu, a on je raspodjeljivao dobra. Taj koncept izgleda poput današnjeg koji se promovira. Uvjetovanje propagirano transhumanizmom je sljedeće: radiš ono što ti se kaže; dakle, sve je instalirano prije pet tisuća godina: koncept grada, masovna prehrana kao danas, uprizorenja događaja kao u areni kao danas („kruha i igara”)! No, tu ne staje ideja transhumanizma i njezino referiranje na postojeće ideje: serijska proizvodnja, koncept društvenih pokreta u transhumanizmu pokazuje kako se mora nešto učiniti da bi se pojednostavio sustav. Transhumanizam ima veze s tri društvena pokreta, a to su: transrodna ideologija, ideja globalnog zatopljenja i ICT (mijenja čovjeka i društvo). Mišak tu navodi nevjerojatnu istinu o CO2: gola je činjenica kako oceani ispštaju CO2 kad se zagrijavaju, a kad se hlade apsorbiraju CO2, što znači kako CO2 nije uzrok nego posljedica, a uloga Sunca u cijeloj toj priči nije zanemariva.

Nakon toga Mišak je rekao kako je prava riječ za zelenu tranziciju 'tehnokracija' (iz tridesetih godina 20. stoljeća koji se povezuje s transhumanizmom). Ona je vidljiva u vladavini inženjera kroz obračunski sustav nad distribucijom energije. Iz toga se da zaključiti kako tehnokracija i ekologija imaju veze. Manjkavost rečenice (općeg mjesta!): „u našim naporima da ujedinimo čovječanstvo došli smo na ideju da to učinimo kroz ideju zaštite okoliša tako što ćemo čovjeka napraviti neprijateljem samome sebi”, Mišak napominje kako je riječ o emocionalnoj ucjeni. Dokaz nastavku priče o transhumanizmu jest i transrodna ideologija. Ona pak teži tome da promijeni sustav prokreacije iz ljudskog u sustav prokreacije čovječanstvo zbog čega dolazi do promjene paradigme. Dalje što smo čuli odnosilo se na sinkronicitet i to preko primjera voća i povrća i onoga što liječe/na što djeluju (primjerice, orah izgleda kao mozak). Šamani su znali kako je knjiga prirode dana kako bi ju čitali. Mogu nastaviti zaključkom kako je sve u vezi iako o tome ne razmišljamo ili svjesno ignoriramo ono očigledno. I, što na kraju preostaje od života, pitam se a vjerujem kako su se mnogi sinoć pitali to isto?

Život je, naučio nas je Mišak, psihodelično iskustvo - intenzivno iskustvo u svijesti i ima simbolično značenje. I zato nije nedostajalo i riječi o psihodelicima. Krenuvši od konstatacije kako je „ja” glavna droga zbog usmjerenosti i konstantnog vraćanja na sebe, Mišak je spomenuo LSD, zabranu psihotika i ponovno vraćanje interesa za njih u 21. stoljeću uz pomoć istraživanja gdje je konstatirano kako pomažu u liječenju, primjerice i PTSP-a. A kakve to veze ima s našim „ ja”? Naše „ja” je model interpretacije iskustva - mi nismo svjesni u kojoj mjeri to doživljavamo kao stvarnost… Ono najinteresantnije sadržano je u sljedećim riječima: psihodelik omogućuje da stvari vidiš sa strane, psihodelik uništi naviku „ja”. I zato ne čudi kako je ovaj govornik povezao meditacijsku tehniku gdje si/„ja” u ulozi promatrača zbog čega se vratio na sami početak predavanja... ono čime je završeno ovo predavanje a jest bitno pitanje: materije ili duha; jer ako se zalažemo za materiju onda pristajemo na pravila transhumanizma a transhumanizam se lažno predstavlja...

U dva sata čuli smo mnogo, ali ono što sam naučila, zahvaljujući njemu, jest povjerenje u veze između pojava, predmeta..., koje često ne priznajemo, a ono što nam nedostaje je hrabrost i to hrabrost za hvatanje ukoštac s idejama koje nemaju uporište u iskustvu i saznanju o svemu što nas okružuje. Daleko od toga da možemo sve (spo)znati. Ali nesposobnost ne znači kako se trebamo miriti s kvaziteorijama koje su servirane kako bismo bili dijelom kolektiva. Jer, izvan granica jednoga kolektiva, postoje osobe poput Miška koje znaju postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme. Problem je što se većina nas ništa ne pita unatoč velikom opterećujućem „ja” koje izranja iz svake rasprave o ljudskom i ljudskosti. Moramo se naučiti promatrati stvari duže od jednog „klika”, pogleda, nakon čega često ostajemo u uvjerenju kako „znamo”. Pitanje je: Je li to istina?