OSIJEK - Osječki student (21), kojeg ćemo radi anonimnosti nazvati Ivan (podaci poznati redakciji), jedan je od mnogih homoseksualaca koji je za definiciju svoje seksualne orijentacije naučio prvenstveno iz pogrdnih izraza u osnovnoj školi.

Homofobno ponašanje tumači kao bilo kakvo protivljenje LGBTIQ zajednice te ga uspoređuje s fašizmom, a za neugodna iskustva u osnovnoj školi krivi roditeljski odgoj i manipulativni utjecaj Crkve. 

Povodom nadolazećeg Zagreb Pride-a 19. rujna, odlučili smo se dotaknuti teme koja predstavlja jedan od najvećih problema današnjeg društva. Ivan govori kako se niz godina "krio u ormaru”, a kada je napokon svoju seksualnu orijentaciju priznao najbližim članovima obitelji, ipak je dobio podršku. S druge strane, ostali članovi i dalje žive u neznanju s obzirom da je Ivan doživio mnoge homofobne komentare usmjerene prema pripadnicima LGBTIQ zajednice što ga je natjeralo da prikrije svoju seksualnost, odnosno, samoga sebe. „Znali su često komentirati koliko je odvratan neki gej na televiziji i molili me da prebacim program. Moja vlastita obitelj je doslovno pljuvala po meni, a toga nije bila ni svjesna.”- ističe Ivan.

Pored obitelji, Ivan je iskusio homofobne ispade i od potpunih neznanaca. Grupa muškaraca na ulici nazivala ga je pogrdnim imenima, potpuni neznanac naguravao ga je u klubu dok ga ostali nisu zaustavili, a jedan ga je učenik u osnovnoj školi gurnuo na pločnik. Ivan tvrdi da je svaki od navedenih susreta bio ničim izazvan te je zbog toga postao anksiozan. „Često me obuzme strah kada negdje vani ostanem sam, a napadaji panike za mene su postali svakodnevica. Ponekad čak dobijem napadaj i na putu do pekare jer sam uvjeren da će me netko napasti.”

Unatoč tome Ivan govori da je čuo i za puno ekstremnije slučajeve te navodi incident u Zagrebu gdje su dvije lezbijke bile pretučene kao i gej par u Splitu. Napominje kako se ne osjeća zaštićeno u rukama policije i hrvatskih pravnih institucija. Opće je poznato da su mnogi zastupnici u Saboru, kao i političari, imali homofobne komentare pa tako spominje ministra zdravstva Vilija Beroša i njegovu izjavu kako bi „djeci bilo bolje u domu, ako je ondje okruženje zdravo, nego kod istospolnih parova”.

Ivan ovdje upozorava i na diskriminaciju djece čije su potrebe stavljene u drugi plan zbog uvjerenja osobe čije stajalište proizlazi iz čiste mržnje prema homoseksualnim parovima - dakle, jedan problem povlači drugi. Nadalje, preispituje poziciju političkog zastupnika kojemu je posao zastupati građane dok homoseksualci, koji su također građani ove države, ostaju potpuno zakinuti i diskriminirani.

Kao oblik diskriminacije nad gej osobama, Ivan ističe zabranu doniranja krvi homoseksualnih muškaraca čime se samo „hrani” stigma da svi gejevi imaju i prenose AIDS. Također, ističe apsurd odlučivanja većine o pravima manjine te se nada budućim promjenama pod valom nadolazećeg aktivizma i borbe za ravnopravnost.

Homofobno ponašanje tumači kao bilo kakvo protivljenje LGBTIQ zajednice te ga uspoređuje s fašizmom, a za neugodna iskustva u osnovnoj školi krivi roditeljski odgoj i manipulativni utjecaj Crkve. Homofobija se, kaže, može spriječiti isključivo edukacijom. Mali korak ka tome predstavljalo bi, primjerice, napominjanje na satu biologije da se homoseksualnost pojavljuje i kod životinjskih vrsta te da nije tako „neprirodna” kako je ljudi predstavljaju. „Znanstvena istraživanja pokazala su da je homoseksualnost prisutna kod 1.500 životinjskih vrsta, ali samo kod jedne postoji homofobija" - govori Ivan.

Svim homoseksualnim osobama koje se još uvijek „kriju u ormaru” poručuje: „Mržnja pojedinaca prema vama govori više o tim pojedincima, nego o vama. Budite ponosni na ono što jeste jer homoseksualnost nije izbor, ali homofobija jest. Proživite li iskustva slična mojima, reagirajte na vrijeme i prijavite takvo nasilje Rozom megafonu na službenoj stranici Zagreb Pride-a. Novi naraštaji dovest će nas do boljih vremena, vjerujte mi.”