MARKO Špehar-Piehler, 40-godišnji je operni pjevač koji živi u Stuttgartu. Za Telegram je ispričao svoju životnu priču o odrastanju kao gej osoba u malenoj Požegi, o međunarodnoj karijeri i teškoj bolesti koju je uspio pobijediti uz podršku i ljubav svojeg supruga Tobiasa.

Djetinjstvo sam proveo u Požegi. Živjeli smo na rubu grada, imali smo vrt, krave i puno koza, pa smo svoje proizvode prodavali na gradskoj pijaci. Moji su roditelji mene i sestru odmalena učili da svatko mora pridonositi bez obzira na uzrast, pa je jedna od mojih zadaća bila voditi koze na pašu nakon škole.

Još kao klinac u vrtiću shvatio sam da se razlikujem od ostale djece, a prvi put sam to osjetio negdje s pet godina. I danas mi je teško izraziti je li to bilo nešto racionalno ili čista intuicija, ali sjećam se da sam u interakciji s ostalom djecom skužio dvojicu dječaka koji su bili drugačiji kao što sam i ja drugačiji, ali nisam to tada znao imenovati.

U školi sam isto imao problem s prihvaćanjem jer su klinci u razredu osjetili tu razliku; bio sam hiper emotivan, imao sam jako razvijene antene, a i bio sam stereotipan u smislu da me nisu zanimali nogomet i sport nego umjetnost ili priroda i društvo.

Još kao klinac sam osvijestio da me privlače muškarci

S osam godina imao sam i jedno psihosomatsko iskustvo. Bio sam kod bake na selu i jednog jutra nas je posjetila moja sestrična sa svojim zaručnikom. Ona je živjela u Zagrebu, a njezin zaručnik je bio jedan od Tuđmanove ekipe, tjelohranitelja ili tako nešto; bio je visok dva metra i imao je mišiće kao da je od stijene odvaljen. Kada je taj čovjek ušao u tu malenu glinenu kućicu moje bake, a pritom se morao i sagnuti da uspije ući, ja sam se, od tog dojma alfa muškarca, automatski ispovraćao na pod.

U tom sam trenutku znao o čemu se radi. Osvijestio sam da me privlače muškarci, no nisam o tome mogao pričati. Već u osnovnoj školi čuješ oko sebe izraze 'peder, pederčina' i susrećeš se s takvim uvredama jer klinci to donesu od kuće. Iako je to u malenoj sredini možda bio malo rjeđi pojam, nego u nekom većem gradu, nekako sam intuitivno znao da ću taj dio sebe morati zadržati u tajnosti.

Prilično sam rano shvatio neke stvari o sebi. Slobodno vrijeme volio sam provoditi sam. Nisam bio usamljen, ali sam puno razmišljao i analizirao svijet oko sebe, a s devet godina sam u gradskoj knjižnici pronašao knjige o pubertetu i seksualnosti. I to me toliko zaintrigiralo da sam dofurao te knjige u školu i s ostalim klincima gledao crteže spolnih organa. Svima je to bilo zabavno i smiješno, ali sam poslije imao problema s učiteljicom jer nam nije dala da to čitamo. Istina, mnogi dečki u razredu tada još nisu bili ni blizu da o tome razmišljaju, ali cure definitivno jesu.

"Očito je problem u svijetu u kojem živiš, a ne u tebi”

I već tada sam razvio bolji odnos s curama nego s dečkima. Jako dobro sam se s njima slagao zbog te svoje hiper emocionalnosti i koliko god su mi kroz život govorili da je to nešto što ne valja na kraju se ispostavilo da je to moja najveća snaga. Naime, kasnije životne okolnosti su pokazale da bih danas definitivno bio psihički rasturena osoba da toliko ne izražavam svoje emocije. No, srećom nisam sposoban u sebi nešto začahuriti i moram emocije ispoljiti na bilo koji način, iako to nije stereotipna slika muškarca kakav bi on trebao biti.

Još kao dijete, uz to i prilično katolički odgojeno, znao sam da taj moj segment seksualnosti poništava sve ostalo što ja jesam u društvu u kojem živim. No, u nekom trenutku sam si rekao: "OK, očito je problem u svijetu u kojem živiš, a ne u tebi”. Imao sam tada desetak godina i ta nekakva ljubav prema samome sebi je u meni bila potpuno prirodna. I zato mogu reći da sam jedna od rijetkih gej osoba koja u malenoj sredini nije imala problema s homoseksualnošću. Tako da ja zapravo ne poznajem autohomofobiju u tom smislu.

Danas, kada razmišljam možda je to zato što od svojih roditelja u tim mladim godinama nikada nisam čuo neke pogrdne nazive za gej ljude. Kod nas u familiji se nije psovalo, roditelji nikada nisu bili skloni alkoholu i tata nije bio stereotipni muškarac koji sjedi u birtiji. Moguće da je to možda imalo nekog utjecaja, ali sam svejedno znao da roditeljska ljubav ima granica jer im je oduvijek bilo bitno što će selo reći. Odlučio sam zato da im ništa ne govorim. Ostavio sam taj dio sebe u tajnosti još neko duže vrijeme.

Svaku minutu pokušavao sam biti u kontaktu s glazbom

S dvanaest godina sam dobio jedan poziv. Došao sam doma nakon škole i upalio TV. Prikazivala se Puccinijeva opera Tosca na historijskim lokacijama i kada sam to vidio u meni se nešto probudilo. Gledao sam u taj televizor potpuno hipnotiziran. Sve me toliko oduševilo da sam se poželio time baviti. Ne dolazim iz glazbene obitelji i nisam do tada imao nikakav kontakt s klasičnom glazbom. Pjevao sam, ali samo za sebe kada sam bio s kozama na paši i nisam znao kakav je zapravo moj glas.

Imao sam sreću što mi je glazbeni predavala jedna divna profesorica koja se u slobodno vrijeme bavila solo pjevanjem. Poslušala me i rekla da sam dječački sopran, da mi je glas divan, ali da ne znamo što će se dogoditi nakon mutacije. No, ja sam cijeli sedmi i osmi razred proveo tražeći bilo kakav kontakt s muzičkim svijetom u toj maloj Požegi. U osnovnu glazbenu školu me nisu htjeli primiti jer sam bio prestar, ali su mi dozvolili da tamo sjedim, slušam solfeggio i idem na zbor, ali nisam bio službeno upisan.

Krenuo sam i na satove klavira u samostanu kod časnih sestara, a u zamjenu sam pjevao u njihovom crkvenom zboru. Odlazio sam i na limenu gradsku glazbu gdje sam svirao tubu i radio sam sve da što bolje naučim glazbeni jezik. I tu su me roditelji podržali, ali nisu mislili da bi to mogla biti moja buduća profesija. No, kada su vidjeli da dvije i pol godine svaku slobodnu minutu pokušavam biti u kontaktu s muzikom, shvatili su da nakon osnovne škole za mene nema druge opcije.

Dečki su se iz zezancije ljubili, ali se ja nisam usudio

Iako nisam imao službeno osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje, nakon osmog razreda, poslušala me profesorica Jajić iz Srednje glazbene škole u Osijeku. Rekla je da sam mutirao i postao bas, te da bi bilo šteta da me ne upišu jer sam rođeni pjevač. Izabrao sam pjevački i teoretski smjer, polagao sam dodatne ispite za vrijeme ljetnih praznika i tek sam u treći srednje krenuo sa svojom generacijom.

Taj period odrastanja jedan je od najbitnijih i najljepših dijelova mog života. Tada sam se formirao kao osoba, ostvario divna prijateljstva koja su i danas jako čvrsta bez obzira na to što živim već više od pola života u Njemačkoj. No, bilo je na neki način usamljeno jer klinci u tom periodu počinju ispitivati svoju seksualnost, imaju prve ljubavi, pa ja zapravo nisam imao taj emotivni dio puberteta.

Nisam se usudio i nisam imao priliku. Sjećam se i da se u Osijeku pričalo o nekakvom parku u kojem se skupljaju pederi, a ja bih radije crknuo nego otišao tamo od straha da me netko vidi i da dobijem stigmu. Inače, moji prijatelji iz škole bili su super. Živjeli smo u uvjerenju da smo mladi nadobudni umjetnici otvoreni prema svemu. Čitali smo sve; od Hessea do Verlainea i Rimbauda, a kada smo saznali da su Verlaine i Rimbaud bili ljubavnici to nam je danima bila tema.

U društvu je bilo i dečki koji su se iz zajebancije ljubili, ali to je njima bila čista zafrkancija. Ja se nisam usudio tako nešto napraviti da netko ne bi pomislio da je to za mene ozbiljno. Na kraju krajeva to bi se osjetilo i zato sam se kod tih stvari držao sa strane i nisam imao nikakvo romantično iskustvo sve dok nisam napustio Hrvatsku.

Nastavak članka i ove posebne životne priče, moguće je pročitati OVDJE.