SLAVONSKI BROD - Pred crkvom u slavonskobrodskom Naselju Mali Pariz okupile su se danas mame čija djeca već pet godina pohađaju gradski Dječji vrtić „Stribor", smješten u Budakovoj ulici. Povod njihovu okupljanju nisu bili prosvjedi, nego, kako se moglo vidjeti po šarenim balonima i torti - proslava. I to tajna. Od mjesta na kojemu su se sastale, mame su u koloni krenule prema Vrtiću, predvođene harmonikašem kojeg su pozvale kako bi u mirovinu otpratile omiljenu odgojiteljicu svojih mališana, nakon više od četiri desetljeća rada.

 'Sve što je napravila, učinila je gotovo bez greške.'

- U pripremi je sudjelovalo tridesetak roditelja. Slavica je posebna jer je kreativna osoba koja je našoj djeci puno pružila, svakom od njih pojedinačno. Iako odlazi u mirovinu, pršti od energije i s njom je svaki dan neobičan. Uz nju nema stajanja, s njom se jako puno radi, ima bezbroj ideja, svako dijete prihvaća na svoj način, jako je brižna i super je surađivala s roditeljima. Samoinicijativno je vikendom organizirala jednodnevne izlete. Išli smo u Garčin, u nedjelju nas vodi u Magic Vilu u Đakovo. Djeca još nisu svjesna da im teta odlazi, a i tajila im je jedno vrijeme da ih ne šokira jer su se morali pripremati za priredbe i slično. - za SBplus kazala je Ivana Pernar, jedna od mama koje su iznenadile tetu Slavicu organizacijom današnje proslave.

Odgojiteljica Slavica Jungić s djecom i kolegicama provodila je lijepo jutro u dvorištu Vrtića, kada su se niotkuda stvorile mame s harmonikašem. Suze radosnice i šok u prvi su mah blokirale tetu Slavicu, ali uskoro je i sama bila u kolu.

- Nisam ovo očekivala, ali se prekrasno osjećam. Teško mi je rastati se od svih. Nikad nisam bila jedna od onih koji jedva čekaju mirovinu jer sam radila ono što volim i to pune 44 godine. Sada sam u 65. i moram u mirovinu. Drago mi je što su se ovako potrudili za mene. Inače smo prava klapa, roditelji, djeca i ja. Išli smo na brojne izlete, u nedjelju nam je zadnji zajednički dan. U mirovini ću se prvo malo odmoriti, a onda ću volontirati. - za SBplus kazala je uzbuđena Slavica.

Ona je prva u Slavoniji i Baranji 2000. godine dobila napredovanje u struci, postala je mentor i to je za našu ustanovu, prvenstveno, bila velika čast, ali radi se i o nagradi za kvalitetu njezina rada.

Roditelji su Slavicu odlučili ispratiti na ovakav poseban način jer smatraju kako je i od Grada zaslužila priznanje za svoj predan rad i izvrsne rezultate. Osim djece i oni su je uvijek morali slušati.

- Mama sam šestogodišnjeg Filipa koji je jedno od djece iz posebne generacije tete Slavice i tete Eve. Slavica može biti uzor svim mladim tetama. Njezine odgojne metode su vrlo učinkovite i široko primjenjive. Svi je jako volimo, i roditelji i djeca. Sve što je napravila, učinila je gotovo bez greške. Pet godina je odgajala našu djecu i možemo joj samo reći: „Hvala!". Djeca je redovito spominju kod kuće. Ona je teta starog kova koja je uspostavila autoritet bez sile i prisile. Uvijek smo djeci doma za nestašluke govorili kako ćemo ih 'reći teti Slavici'. Njima je bilo bitno da su u njezinim očima dobri i poslušni. Filip odlazi također iz vrtića, njemu je isto danas zadnji dan, najesen će u školu. Imam još jedno dijete koje tek kreće u vrtić i nekako sam se nadala da će Slavica radni staž produžiti još koju godinu. - za SBplus kazala je mama Marina Barić Gačić.

Radne kolegice također su za Slavicu imale samo riječi hvale, posebno svjesne svih izazova koje nosi odgojiteljsko zanimanje - ključno za najvažnije godine svakog 'malog čovjeka'.

- Imala sam zadovoljstvo i čast raditi sa Slavicom zadnjih 14-15 godina. Radile smo svojevremeno u istoj skupini. Ona je prva u Slavoniji i Baranji 2000. godine dobila napredovanje u struci, postala je mentor i to je za našu ustanovu, prvenstveno, bila velika čast, ali radi se i o nagradi za kvalitetu njezina rada. Uvijek je radila na zadovoljstvo roditelja, djece, ali i struke. Došlo je vrijeme rastanka, suze idu, ali o njoj se može reći samo najljepše. Uvijek je bila primjer odgojiteljima koji su dolazili, imala je mnogo pripravnika i studenata, iza sebe je ostavila prekrasan i pozitivan trag. Hvala joj za sve. Nismo samo kolegice, nego i prijateljice. Uvijek je bila otvorena ka novom i suradnji. Prekrasno je bilo raditi s njom, nadopunjavale smo se. Kada je takva komunikacija u Ustanovi, djeca profitiraju, a onda i roditelji. - za SBplus kazala je Renata Požgajčić, dugogodišnja Slavičina kolegica.

Lijepo je biti odgojitelj jer na ulici odrasli ljudi viču: „Teta Slavice, kako ste?".

- Slavicu poznajem od šesnaeste godine jer sam išla u Srednju odgojiteljsku, a ona je bila mentor cijelom razredu u Vrtiću Radost. Bila mi je mentor i tijekom studija, predavala nam je Metodiku okoline na gimnaziji, tako da je uz mene već dugo. Ovo što su joj pripremili roditelji uistinu je zaslužila. I više od toga! Divan je odgojitelj i čovjek, uvijek pravedna i poštena. Svaki dan se susrećemo s nizom izazova, svaki dan učimo nešto novo. U skupini s 24-ero djece, morate primijeniti 24 odgojne metode, sukladno osobinama djeteta i karakterima. Sve to treba sklopiti da grupa funkcionira, ali neka osnovna i moralna pravila te opća kultura, bez obzira na odgoj roditelja, moraju postojati i za sve su ista. - za SBplus kazala je Snježana Kurtušić, Montessori odgojiteljica te Slavičina nekadašnja učenica, a današnja kolegica.

No, da se Slavicu pita, mirovina joj još ne bi pala na pamet. Ipak, usporedila nam je kako je bilo raditi s djecom u dvadesetoj, a kako u šezdesetim godinama života te otkrila koje su razlike 'nekad i sad' u odnosu roditelja prema ustanovi kao što je vrtić.

- Bilo mi je lijepo raditi s djecom, volim to, obožavam mališane. Naučila sam se strpljenju, spoznala da od djece ne dobiješ odmah rezultate svoga rada, nego tek nakon četiri-pet godina. Svaki put kad ih uzmem u jaslicama i onda dočekam da ih vidim u starijoj skupini, shvatim koliko sam ih naučila. Lijepo je biti odgojitelj jer na ulici odrasli ljudi viču: „Teta Slavice, kako ste?". To mi je lijepo i nikad mi nije smetalo. Počela sam raditi u 21. godini. Tada mi je trebalo više vremena da kvalitetno napravim nešto što danas odradim rutinski. Sad imam i više iskustva u komunikaciji s roditeljima. Današnji su roditelji, ipak, puno zahtjevniji, drugačiji. Prije se odgojitelj poštivao kao odgojitelj-stručna osoba, a danas 70 posto roditelja smatra odgojitelja svojom osobnom guvernantom pa se tako i ponašaju. Često ne razumiju da je takav pristup nemoguć u skupini gdje sam sama s dvadeset i osmero djece te dječakom s autizmom. Može teta poslušati roditelja i učiniti najbolje za pojedino dijete, ali ne znači da je za njega najbolje ono što roditelj smatra najboljim. Danas je zbog svega toga teže biti odgojitelj. A što se tiče fizičkog napora u ovim godinama, među nama vrijedi pravilo da možemo doživjeti sto godina jer smo u super kondiciji. Svaki dan je jutarnja tjelovježba, tjelesni tijekom dana, doslovno pet i pol sati ne stajemo, stalno smo u pokretu. Aktivnostima zaokupljamo djecu kako bi učila i razvijala se te kako ne bi otišla u krivom smjeru. - pojasnila je Slavica.

Starija mješovita skupina gradskog Dječjeg vrtića „Stribor" još nije svjesna da im odlazi teta Slavica jer ona za njih nije netko star, a kamoli netko spreman za mirovinu. Zajedno s njom okupili su se danas u kolo te plesali i veselili se.

Ona djeca koja su imala privilegiju da za 'tetu' imaju baš Slavicu zasigurno će je pamtiti tijekom čitavog života. Kod poziva kao što je njen mnogi ne shvaćaju koliki trajni i životni pečat ostaje u glavama i srcima svih koje pet godina odgaja tako iznimna žena. Svaki od slavonskobrodskih mališana koji su joj 'prošli kroz ruke' zasigurno će joj na svoj način i sam poručiti - „Hvala!"