POSLJEDNJIH dana iz vijesti saznajemo izrazito teške podatke - potresne za svako doba, a posebice za ovo ljetno koje bi trebalo biti opušteno. Čitali smo, primjerice, kako nema općine u Brodsko-posavskoj županiji koja ne izumire ili kako su se sa župnikom oprostile čak četiri obitelji u samo pola godine. Uvijek su Hrvati išli 'trbuhom za kruhom', ali u posljednjem je desetljeću taj egzodus ponovno dodatno naglašen. I nema više toga što o njemu nije napisano, vrste događaja vezane za tu temu koja nije obrađena.

Povrh svega toga, ni statistika nam ne da mira pa pokazuje kako se ni bračni parovi baš ne trude na Lijepoj Njihovoj krene nabolje pa je u Slavonskom je Brodu tijekom 2018. godine sklopljeno 850, a razvedeno 230 brakova. Mnogi se, stoga, s pravom pitaju što na kraju ispadne skuplje - vjenčanje ili razvod.

No, zanemarimo li te loše vijesti, u 'ljetnim pojavama' možemo ipak naći i nešto (tek naoko) pozitivno. Naime, na granicama se tek uistinu vidi 'kol'ko nas ima' pa se posljednjih dana rijeke vozila iz Njemačke slijevaju u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Zato, pomislit će mnogi, pojedina 'naša' mjesta nikada neće izumrijeti. Prevarit će se, mislit će drugi, iako smo očigledno narod koji, kao malokoji drugi, ne zna odustati.

Tako naši gastarbajteri ne vole odmor provoditi u luksuznim ljetovalištima, nego se radije vraćaju u rodna mjesta koja su morali napustiti. Često i posljednju ušteđevinu ulažu u kuće u kojima veći dio godine ne žive, održavajući time, valjda, živom nadu da će ipak jednom nešto i u toj njihovoj zemlji krenuti nabolje pa će se imati zbog čega vratiti.

No, gorka je istina da se rijetki vrate jer se desetljećima već ništa ne mijenja pa kao podsjetnik na njihove neostvarene snove ostaju ta velebna zdanja u napuštenim mjestima - kao da uvjeravaju slučajne prolaznike kako tu vrijeme nije stalo, kako još ima života.

Rijetko koji narod toliko je odan svojoj domovini i strogo je dijeli od politike koja ju je otrovala i uništila. Kukati i pljuvati po svom možemo sami, ali se drugima to nikada ne dopušta. Mnogi bi sociolozi, psiholozi i drugi koji proučavaju ljudsko ponašanje, najvjerojatnije, imali puno posla u masovnom sagledavanju tog tvrdoglavog domoljublja svojstvenog ljudima s ovog područja.

S druge strane, nitko nikada nije i neće odgovarati za ono što je učinjeno njihovom dostojanstvu, karakteru i emocionalnom dijelu njihova bića. U gore spomenutim kolonama koje ovih dana imamo prilike vidjeti na graničnim prijelazima nalaze se mahom mladi ljudi. Neki od njih svoju djecu koja su sada već djeca nekih drugih naroda i država, dovode kako bi upoznali ono iz čega su pobjegli njihovi roditelji. Ta se djeca ovdje, zasigurno, neće vratiti, a njihove roditelje, da su sretni tamo gdje sada jesu, vjerojatno ne bismo gledali u nepreglednim kolonama, kako se znoje u vozilima nadomak cilja, pred mjestom gdje se jedino osjećaju 'doma'.

Valentina, mlada medicinska sestra porijeklom iz Vrpolja, također iseljenica, lijepo je to sažela u prilogu AlJazeere riječima: „Mi ćemo tamo uvijek biti 'Ausländeri', a kada dođemo kući isto nas tako nazivaju, tako da nekad pomislim kako nikamo ne pripadam.". Koliko je tragedije u toj jednostavnoj rečenici, shvatit će samo oni koji su morali, a nisu željeli, otići.

Često i uživo poslušam jednu takvu 'auslendericu' koja zna kazati „Ako ne ranije, znam da ću se vratiti da tamo barem umrem", no ne znam mogu li ih uistinu čuti jer (još) nisam morala doživjeti njezinu sudbinu. Gledajući one tragične kolone na granici, čovjeku svakako postane jasnije. Kada krenu u suprotnom smjeru, natrag po 'kruh i mlijeko' koje ovdje nemaju, opet ćemo se pitati - zar, uistinu, nitko za to neće odgovarati? Ili smo mi 'mali' ti koji se moramo mijenjati kako bi nam bilo bolje. Oni 'veliki' i dalje će servirati priče o mobilnosti, europskoj obitelji i fluentnosti današnjeg tržišta rada, a na svakom je kilometru tih kolona tko zna koliko, ako ne uništenih, onda barem znatno promijenjenih, pojedinačnih ljudskih sudbina.