AKO bismo odnose prema prikrivanju pedofilije u Australiji i Čileu željeli usporediti s onima u Hrvatskoj, vidjeli bismo da nam to uopće ne bi bilo moguće, jer ovdje, naime, kad je riječ o suradnji državnih i crkvenih vlasti vezano uz zločine pedofilije, vrijede neki drukčiji paragrafi, što potvrđuje i nastup zadarskog nadbiskupa i sadašnjega predsjednika Hrvatske biskupske konferencije,  msgr. Želimira Puljića koji je u ožujku 2012., povodom medijskog praćenja slučaja bibinjskoga župnika osumnjičenog za pedofiliju, rekao da „Crkva ne podliježe državnim zakonima koji se odnose na obveznu prijavu saznanja o počinjenju teškog kaznenog djela”, čime je zapravo sasvim jasno poručio da Crkva u Hrvatskoj ne priznaje postojanje dviju zasebnih zbiljnosti, one crkvene i one državne, nego se ponaša kao sasvim neovisna institucija u okviru druge države, a država, u ovom slučaju Republika Hrvatska, prihvaća takav ponižavajući položaj.

A to potvrđuje i posljednji slučaj splitskog svećenika pedofila i neprijavljivanje njegova zločina policiji i DORH-u od strane crkvenih vlasti koje su znale za to kazneno djelo, ali ga nisu prijavile, već su same provodile istragu. 

Međutim, i sada kada je stigla obavijest iz Vatikana da se osumnjičeni fratar otpušta iz Reda franjevaca konventualaca i da mu se „trajno zabranjuje slavljenje sakramenata, poučavanje te bilo kakav javni nastup u ime Crkve", na stranicama Hrvatske biskupske konferencije (www.hbk.hr) kao ni na stranicama Splitsko-makarske nadbiskupije (www.smn.hr) još uvijek nema isprike žrtvama i preživjelima.

Cijeli članak je OVDJE